Kolumne

četvrtak, 29. prosinca 2016.

Zdravko Odorčić | Žuljao ga desni palac


Još u rodilištu mu se zapetljalo desno stopalo o babicin zlatni lančić kada se onakojoš klizav od hladne vode odgurnuo nogom o njezine poveće sise a palac se omotaooko ringlice privjeska.

Vrisnuo  je plačem prvi udah prije nego li ga je pljesnula po goloj guzi. Slijevale su se krokodilske suze po njezinim grudima dok ga je nosila majci u naručje. Kada je osjetio prvi mliječni majčin nektar samo je zajecao.

Od tada je cijeli svoj život osjetio žuljanje u desnom palcu. Svaka obuća mu je bila tijesna baš na desnoj nozi i tako je hodao žuljajući se bolom. I desna čarapa ga je žuljala. I nogavica ga  je žuljala ako je bila nešto duža od uobičajenog.

Što je bio stariji žuljanje palca se proširilo na žuljanje oka. A od oka je prešlo na žuljanje mozga.

Ako ga nije uobičajeno žuljalo netko bi uvijek učinio da ga zažulja. Profesorica iz matematike mu je stala na palac sa svojom crvenom štiklom od čega je povrh svega dobio žulj.
Isti žulj pričepio mu je otac negdje u osamnaestoj a fakultet mu je žuljao mozak do neke dvdesetpete.

Za dlaku je izmakao nagaz prekrasne plavuše sa ovećim sisama i bogatim roditeljima i nekako je u isto vrijeme našao ženu koja mu nije žuljala palac niti mozak. Njezin taban na palcu osjetio je bolno tek u srednjim godinama kada se ona zaljubila u prvu susjedu s kojom je otišla Kanadu.

Njezinim odlaskom godinama se sam saplitao i palcem udarao u prazna jutra i očekivanja boljeg sutra. Usput je žuljao mozak o koricu kruha boreći se za opstanak i čisto preživljavanje tražeći po kontajnerima nečiji slučajno bačeni kupon milijunske lutrije.

Već u poznoj životnoj dobi rupa na cipeli pokazivala mu vlastiti palac koji ga je i dalje žuljao iako je bio slobodan zrakom. Jedino ga je mozak sve manje žuljao godinama zaborava.

Jednoga sunčanog jutra uz cvrkut ptica i topline sunčevih zraka na tijelu,
probudio se mrtav.

Nije više osjećao žuljanje placa niti žuljanje mozga. Po prvi puta od rođenja nije osjetio bol.
Rukom prijeđe preko lica i opipa prvi osmjeh, vjerujući kako će bezbolno zakoračiti među anđele i u onaj bolji i ljepši posmrtni svijet.

Čekao je trenutak.
Čuo je zakucavanje sanduka. Zemlju koja je sipila na njegov grob. Sve je utihnulo. Mir tišine.
Čekajući bljesak raja u mraku otvori oči.

Stisnut u smrtnom kovčegu daska mu pritišće desni palac.
Krikne mrakom tišine.

Nema komentara :

Objavi komentar