Kolumne

četvrtak, 22. prosinca 2016.

Zdravko Odorčić | Želeći umrijeti samo je zaspao


Zgužvan u polusrušenoj kući bez prozora i vrata buljio je u rupu stropa kroz koje je ulazila bjelina mjeseca. Žuljao ga limeni poklopac posude na kojeg je slučajno sjeo dok je uzimao izlizanu žlicu koju je netom utopio u juhu loveći jednu zalutalu muhu.

Srkao je hladnu želatinu i dalje virkajući u svijetlu mjesečevu zraku a svakim gutljajem stvarao si bol na klimavom iskvarenom zubu. Oči su bez treptaja upijale svjetlost koja je postajala sve srebrenija bljeskajući se iznad čela. Dno posude cvililo je zvukom  zagrebene žlice u prazno. Nije čuo iritirajuće zvukove. Ni lomljavu metala i stakla kada je posudu bacio u sudoper u kojem danima nema vode i čija slavina  samo ponekad kaplje, osobito u doba kiše.

Bjelina svjetla mu ispuni svaki kutak oka, lice mu dobije ispijenu boju krvi. Blijed kao i krpa koja neoprana visi na čavlu iznad zahrđale peći na drva. Obasjan neonskom svjetlosti za koju je u gostioni prijateljima govorio da je pošast jer se gubi prirodnost, i kako žarulje bolje svijetle od ovih ekoloških od kojih ćemo svi izblijedjeti i ostati slijepi, a koje nam sada nameću kao jedino rješenje.

- Ma moš' mislit, - šapne.

Ne želeći pomaknuti glavu niti trepnuti kapcima, napipa toplu bocu na kojoj se odlijepila naljepnica. Dlanom obriše vrh i usnama obuhvati staklo a rakija klizne s usta pa u grlo, ispirući tako jednjak zaostalim naslagama masne hladne juhe.

Ispivši do kraja baci bocu u sudoper ne slušajući lom stakla. Čuo je jedino kako je iz slavine kapnula kap i prosula se negdje po neopranim šalicama. Mjesec se već nazirao kroz rupu i jasno se oslikavala paučina i omanji pauk koji je motao niti oko noćnog leptira. Osvijetli i oronuli okvir u kojoj je uokvirena blijeda slika žene.

Strese se od ledene zime i zadrhti. Iz očiju krenu suze. Liju kao potokom tjerani. Okrene se. Šakom udari u zid ispod same fotografije. Nije osjetio bol. Samo se tuga razlila obrazima. Srcem stegnula mržnja.

- Zašto si mi je uzeo, - prošapta plačem i ovu večer.

Mjesec se odavno ugasio jutarnjim svitanjem. Skvrčen uza zid zajeca usnama prislonjenim na hladnu ciglu. Pauk mu je prešao preko lica. Želeći umrijeti samo je zaspao. U snu je sanjao kako je ovoga jutra za njom umro.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.