Kolumne

subota, 17. prosinca 2016.

Jan Bolić | Volim pisati, vjerojatno ću samo to i raditi jer me moja bolest ne sprječava u tome


Zovem se Jan, prezivam Bolić, rođen sam 7. ožujka, 1995 godine u Hrvatskoj, u Rijeci. Volim Rijeku. Tu i živim s majkom Marisstellom. Rođen sam kao zdravo dijete, ali već sa prvom godinom života dijagnosticirana mi je neuromuskularna bolest, točnije Spinalna mišićna atrofija, tip II, genetska bolest od koje odumiru mišići. Krećem se u invalidskim kolicima i imam traheotomiju, a zbog bolesti ovisan sam o tuđoj pomoći. Završio sam srednju Ekonomsku školu, smjer upravni referent. Fakultet planiram već dvije godine upisati, želja mi je pravo, psihologija, filozofija ili književnost dakle nešto od toga, ali za sada se bavim samo pisanjem. Volim pisati, vjerojatno ću samo to i raditi jer me moja bolest ne sprječava u tome. Pišem od svoje petnaeste godine i neću stati samo na pjesmama.

Objavljujem svoje pjesme na portalu književnog časopisa i u časopisu "Književnost uživo" te na književnom portalu "Pisci i Književnost". Objavljena mi je pjesma i uvrštena u zbirci poezije skupine autora «Petrinjske staze» iz Petrinje.


Autor sam svoje prve knjige pjesama - "Trenutci"

Mijenjati se s tobom

Kad bih bar na trenutak 
mogao mijenjati se s tobom, ponekad. 

Na trenutak vidjeti, 
kako je netko drugi biti. 

Da nauživam se u odmorima 
i tvojim malim radostima! 

Mozak sa strane staviti,
i na brige svoje zaboraviti. 

Da izađem iz sebe,
i zamijenim se za tebe. 

Ali samo na trenutak,
da odmorim se od sebe, ponekad.

                                                 
Jedan zagrljaj

Jedan zagrljaj na dan
je sasvim dovoljan.

Jedan zagrljaj je dovoljan
da nekome uljepšaš dan.

Jedan zagrljaj je dovoljan
da nekome sreću doneseš.

Dovoljan da srce uvećaš,
da ga zaštitiš i pokažeš
koliko ga voliš.

Samo jedan zagrljaj
je dovoljan,
da ostvariš svoj san.

Samo jedan zagrljaj je dovoljan,
da se ne osjećaš više sam,
i potpuno je besplatan.

Nema komentara :

Objavi komentar