Kolumne

subota, 3. prosinca 2016.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Opet sam kriva

Piše: Božana Ćosić
 

Dragi moji... Na poslu nikada nije bilo dobro i ništa se od prvog dana nije promijenilo, a dogodilo mi se nešto što je samo još više sve pogoršalo. Usto, odnos s Hrvojem, ma kakav on bio, od neformalnog izlaska se promijenio.Nekako je postao hladan, tek poslovni. Čini se da me izbjegava...

Moram priznati da mi nedostaju naši neobvezni razgovori i povrh svega razumijevanje i riječi utjehe.

U nedjelju je neka firma organizirala domjenak i došlo ih je, ono, pedeset. I nije bio problem poslužiti ih, na sreću, imali smo dogovoreni meni pa je sve išlo glatko, osim što sam ispala nesposobna, glupa i tko zna što sve ne. Naime u svoj toj žurbi pa i maloj tremi u jednom sam se nesretnom trenutku saplela i svom dužinom opružila po podu. A u rukama sam nosila čak četiri puna tanjura. Sreća u nesreći je bila ta što se sve desilo između stolova tako da nikoga nisam zakačila ili mu sve sasula na glavu. Ali to nije umanjilo crvenilo na licu.

Ne, nitko mi se nije smijao, dapače, jedan je pristojni gospodin pohitao pomoći mi i još me pitao jesam li dobro, ali to nije spriječilo „savršenu“ Tanju da me najprije ismije a potom i ukori.

„Gledaj gdje hodaš! Uključi mozak!“ urlala je pred svima. „Sramotiš nas!“

Poslije je u kuhinji dobila punu podršku i svi su me redom počastili sličnim riječima ili gledali s nevjerojatnim ukorom. Kao da su oni savršeni i nikada u životu im se ništa slično nije desilo. Pa ljudi moji, ispada da sam namjerno! Ta koja bi budala takvo što učinila namjerno?!

I sad, nije da sam zbog nemilog događaja tužna, slomljena i slično. Ljuta sam, ljuta i bijesna. Kriva sam a ne znam zbog čega. Ionako je bilo more bezveznih razloga zbog kojih su me krivo gledali, a onda dobiju još jedan. Da, gledali su me krivo zbog toga što sam dobila taj posao, zbog mog postojanja na poslu, a tome su natovarili još jednu notu, odnosno, moju navodnu nespretnost.

Ma uopće nije važno što sam do tada šutjela i što nisam razbila niti jedan tanjur, čašu, ništa, ništa... uopće nije važno što se nisam od samoga početka zauzela za sebe i rekla im sve u lice, sve što mi je neprestano u mislima: „Ja sam Emilija. Možda mlada i neiskusna, ali spremna učiti. Trudit ću se i rado ću prihvatiti svaki savjet jer sam svjesna da ste u poslu daleko iskusniji od mene. Ali neću dopustiti da me omalovažavate, podsmijavate mi se i bez ikakva razloga svoje frustracije liječite na meni.“

No dobro, nije kraj svijeta to što sam od samoga početka krivo nastupila, malo me zapeklo Hrvojevo ponašanje. Nije izrekao niti jednu jedinu riječ. Dok su me obasipali riječima koje su čak bile uvrede, šutio je. Možda iz nekog straha, jer ipak su ekipa. Ne znam i ne zanima me. Samo znam da se na muci poznaju junaci i u neprilici na površinu izlazi istina tko je uz tebe, a tko ne.

Te večeri opet sam za sve ja bila kriva.
Te večeri nitko  nije bio uz mene.
Čudom se čudim 😀

Nema komentara :

Objavi komentar