Kolumne

petak, 16. prosinca 2016.

Ana - Marija Posavec | Rizik


– Mislim da je izgubljeno jer zapravo ne znam gdje se nalazi – reče i u žaru nervoze baci naočale na drugu stranu stola. Sjedila je u svome stanu, napustila je redakciju prije pola sata u nadi da će pronaći kod kuće ono što traži. Izokrenula je stan doslovce naopako.

„Ne znam što bih ti rekao, pretražio sam cijelu novinsku arhivu, tom članku ni traga! Napravio sam onako kako smo se dogovorili...“ odvraćao je glas njezinog najboljeg prijatelja, ujedno i šefa dnevnog glasila u slušalici mobilnog telefona.


– Kad malo bolje promislim, mislim da je te novine netko ukrao, Dominik. Ne zafrkavam se, ondje sam, tog datuma baš, objavila nešto što je prodrmalo odvjetničku komoru, pa i ostale vrhove tobožnje nam državne moći. Hm... Nije izgubljeno. Nije.

„Svi znamo da ti uvijek udaraš na kartu savjesti u svojim člancima, ali tko bi to uopće napravio?“ – šušnulo je s druge strane slušalice. Znala je kako je to biti zatrpan papirima po cijele dane, čak i sad kad je uzela godišnji: „Nisam siguran što učiniti, čini se da si pogodila baš u žicu, gdje ne smiješ... Znaš da su mi već prijetili, tražili su da ti dam otkaz... No, neće im to proći. Neka zafućkaju sve pare svijeta, tebe ne dam...

– Hvala, Dominik... Sve mislim i mislim... Ne znam. Razmisli. Možda netko naš. Možda netko iznutra radi za gadove. Možda su nekom od naših nešto obećali... Znaš onu staru kumovu - dobit ćeš ponudu koju ne možeš odbiti – zagledala se u gomilu novinskih primjeraka i registratora koji su joj se nakotili poput bijelih miševa u iznajmljenoj garsonjeri. Frknula je u stranu i isključila se na trenutak.

„Vidi, probat ću nešto izmisliti. Jedan primjerak se uvijek nalazi u arhivu, možda da onamo nazovem...“ muški je glas govorio najprije zainteresirano, potom se naglo utišao.

Razmišljala je o njegovim riječima, ali moment šutnje ju zbuni.

– Dominik? Dominik, jesi tamo? – upitala je: – Halo? Dominik? Čujemo se?

S druge strane linije ne dobije odgovora. Pričeka još malo, zazove ga još jednom, potom začuje pad nekakvog predmeta, šuškanje, prigušeni muški kašalj i prekid veze.

Isprekudani „Tuuuuut... Tuuuuuuut... Tuuuuut...“ pronese joj osjećaj zla kroz kralježnicu. Protrnula je, pogledala u slušalicu još jednom i u prekinuti poziv na ekranu.

– Majku mu...

Skočila je iz stolca, pograbila kožnatu jaknu, novčanik, mobitel i ključeve od auta.

„Majku vam vašu propagandsku...“, prolazilo joj je mislima dok je letjela niz stube svoje zgrade: „Sve ću vas strpati u zatvor... Trunut ćete svi, sunce vam, dogodi li mu se nešto. Svega mi. Svega mi! Dominik... Prijatelju, samo da si dobro... Samo da si dobro...“

Kiša je te listopadske večeri brzo zatirala tragove guma na kolniku metropole.

Isprala je, pokvareno i smišljeno, gotovo sve tragove svih i nikojih – pronađenih, izgubljenih, spaljenih, utopljenih - informacija, ljudi i članaka.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.