Kolumne

subota, 24. prosinca 2016.

Ana - Marija Posavec | Eisernes Kreuz


Eisernes Kreuz, ratna medalja iz francusko-pruskog rata
Nikada nije voljela prosince. Dok je živjela u svojoj rodnoj zemlji, za koju je i sam Napoleon izjavio da ima najbolje ratnike, isto nije voljela prosince. Oko srca bi joj se nastanila studen kad bi promatrala razigrane, hladne pahuljice kako lete na rukama vjetra; kako u svojoj savršenosti padaju na tlo i - nestaju u nepovrat. Samo studen, kratki dani i samoća koja je pojačavala čežnju za onim što nije imala... Čežnju i iščekivanje.

Nije voljela biti sama, kao posljednjih godinu dana.


Činilo joj se kako joj dolaze uspomene iz bogatog zavičaja, s rodnih polja koji je ostavila za sobom; uhvatila se često ove zime kako gleda te iste zimske pahulje iz druge zemlje, u koju je prije objavljenog rata s Francuskom pošla s nešto starijim suprugom. Vojnikom.

Teškim uzdahom makne se od prozorskoga okna.

Teškim se uzdahom i osmijehom prisjetila kako ga u samom početku njegova udvaranja baš nije podnosila... No, kad ju je osvojio – nije se pitala čime je to učinio. Bio je to šarm. Neki čudni vojnički šarm. I upornost u osvajanju.

Pogledala je oko sebe, golemu ugodnu prostoriju ispunjavala je svjetlost nekoliko svijeća, kao i svjetlost vatre iz golemog kamina. Božićno drvce bilo je okićeno, kao i svake godine. Ove joj je pak, kao i prošle, tako teško palo ukrašavati ga uobičajenim i novim svijetlećim ukrasima. On, njezin vojnik, nije bio pored nje. Nije stavio svijetlu zvijezdu na vrh božićnog drvca. Silno je držao do tradicije, to je upamtila. Do tradicije je, one iz svoje pak zemlje, držala i ona sama.

Pogled joj poleti na masivni stol od ebanovine, ukrasni božićni stolnjak, četiri svijeće što simboliziraju iščekivanje rođenja Kristova, dva postavljena porculanska tanjura sa zlatnim obrubom, posrebrnjeni pribor te dvije čaše. Iz kuhinje u blagovaonicu širio se miris pečenja i domaće juhe, baš onakve kakvu ju je naučila pripremati majka prije negoli je otišla s njim. U daleku Prusku.

Njegova pisma nisu joj stizala od srpnja ove godine. „Prokleta 1870...“ znala je često pomisliti, čak i izreći u žaru sa susjedima „Proklet neka je i ovaj grozni rat! A i ova 1871.!“ Znala je reći to „svojeglava ženskinja“koja se nije željela ponovno udati, iako su mnogi znali potiho zlokobno proricati da je njezina ljubav ili mrtva ili da je pak pobjegla – s nekom drugom "ženskinjom". Malo manje svojeglavom...

Nitko joj nije potvrdio Dieterovu smrt.
Nitko joj nije potvrdio Dieterov život.

U grlu ju stegne neizvjesnost. Pogleda potom preda se u veliko zrcalo. Bljedolika brineta u običnoj haljini boje vina, stegnutoga struka, oštrih crta lica i zelenih očiju, promatrala je svoj ozbiljni odraz. Nekoć se mnogo više smijala. Točnije, smijala se dok je on s njom zbijao šale, dok ju je osvajao, onako naočit i visok, pokušavajući joj svakoga dana nakon braka pokazati kako ju cijeni, kako je sretan što je njegova i što ju je pronašao u zemlji za koju je Napoleon tvrdio da ima najbolje, najsrčanije ratnike...

 „Moj vojnik... Soldat...“ osmjehnula se. Oči su joj se zakristalile, orosile, proljepšale. Jednom prilikom, dok se opraštala od majke, rekao joj je dubokim svojim glasom: „Najljepše su oči - najtužnije oči...“
Odmahnula je glavom i prošaptala za sebe, dopustivši suzi da joj kapne niz lice: „Da onda barem znadeš kako su mi oči sad prekrasne...“

Odlučila je Božić dočekati sama. Bez njegove obitelji, bez njegovih veselih nećaka, njegovoga brata i supruge mu, bez njegove sestre. Od majke su se i oni odavna oprostili, a Dieteru, kao starijemu bratu, nisu se miješali u život – na to nisu imali ni pravo jer ih je sve svojim vojnim službovanjem poprilično dobro zbrinuo. „K vragu i novac...“ pomisli i uhvati objema rukama naslon teških stolica „...i najsiromašnija da sam... samo da si mi tu. Hoće li ovo biti isti Božić kao i prošli, dok je rat trajao...?“

Pokrije si oči dlanom i osjeti opet – studen. 

„Bože, molim Te“ pogleda potom nekamo gore, kao da pogledom može prodrijeti kroz cijelu višekatnicu i krov, do prostranstava nebeskih i trona Gospodova: „...molim Te, daj da je dobro... da je živ... Molim te, Bože... Daj da se vrati kući...“

Večer se spustila brzo, kao i svakog dvadeset i četvrtog prosinca. Najduži dan u godini njoj je bio i najteži. Nije voljela, naročito na Badnjak, večerati sama. Pomoćnicu je ranije već pustila kući; imala je i Elise svoju obitelj, djecu.

„Bilo bi dobro da i ja imam dijete... Da zajedno čekamo oca da se vrati iz...“ znala bi joj se omaknuti smiona misao, ali ju sama zaustavi imajući na umu da bi sin ili kćer pitali o ocu za Božiće ili Uskrse, ako bi negdje zaglavio na bojištu. Nije mogla ni zamisliti što bi svome djetetu na to pitanje odgovorila.

Znajući da će ju takve misli boljeti do kraja strpljenja i dana, pođe najprije po juhu, potom po pečenku koju stavi na stol te bocu crnog vina. Nekoliko je paketića stavila pod drvce, čak i jedan malo veći za koji je mislila da će ostati neraspakiran.

Sjedne za stol i upali žigicom dvije svijeće.
Snijeg je odlučio gusto i uporno prekriti sve putove, ceste...

U trenutku kad je sjela za stol i u krilo stavila bijelu salvetu, na kućnim vratima začuje kucanje. Prsa joj zadrhte i u čudu stane na noge.

 Pogledala je na veliki sat, mala je kazaljka stala na devet, veća na šest.
„Čestitari su... Djeca, bit će“ pomisli na materinjem si jeziku, pa pođe do golemih vrata i – otvori ih.

Pred njom se ukazao visoki časnik, u tamnoplavoj vojnoj odori, s vojnom svečanom plavom kapom na glavi. Visoke crne čizme sezale su mu do koljena, bio je ogrnut tamnim kaputom do poda. Na ramenima donio je malo snijega, na gustim brkovima iznad usana malo hladnoće, u sivim prodornim njegovim očima donio je – ratna sjećanja...

– Dieter...? – promuca zbunjena, osjetivši kako joj se srce popelo u mozak. Pred očima joj se stane magliti.

Osmjehnuo se i on. Iz desne je ruke na pod ispustio veliki kožnati kofer.     Privine ju potom desnicom meko i snažno uza se, ali kao da je malo ustuknuo kad je ushićeni zagrljaj njegova draga uzvratila:

– Dušo... pazi... Anne, polako – nasmijao se dok ga je promatrala i odvajala se od njega, ponovno se privijala, rukama mu milujući glatko lice. Otisnula mu je poljubac sreće najprije na obraz, potom ispod brkova, ali ubrzo opazi kako mu je lijeva ruka povrijeđena, ovijena zavojima.

Kroz glavu joj istog trenutka prođe svemogućnost Gospoda Boga, njezina iskrena molitva nebesima i otvaranje srca prije nekoliko trenutaka – molitva za ljubav, poštovanje, povratak i napokon blagoslovljeni Božić.

Pogleda ga ponovno, onako jakog i visokog, nasloni mu glavu s desne strane te svoj desni dlan prisloni na lijevu stranu njegovih prsa. Ondje opazi najcjenjenije odličje novoga cara, staro odličje prošlosti – medalju za požrtvovnost domovini, vojno drugovanje, iznimnu hrabrost i odanost.

– Hrabri moj čovječe... Pruski viteže – prošapće nekako za sebe, dohvativši bez srama dlanom željezni mu križ, kao da i samoj sebi odaje priznanje za odanost i čekanje:

– Dobrodošao kući...

– Došao sam ti, moja Anne – kroz osmijeh će i on, ne puštajući svoj smiraj, nakon godinu dana ludoga ratovanja i spavanja po hladnim rovovima, iz čvrstoga zagrljaja.

Ostali su tako stajati dok njegov nos, iznad gustih crnih brkova, nije zagolicao miris tople juhe i pečenja...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.