Maja Kušenić Gjerek | Van Goghovo uho

Pogledajte jadne bogataše i njihove tužne sobe –
U onoj stolici, u kutu, plaču ruke
Mršave djevojke, što je brzo svijala
Oštru trsku, u vlažnoj sobi, bez svjetla, na kraju luke,
Dok je mjesec prolazio nebom u trku

I uzdah njene daleke sestre s druge obale,
Koja je utkivala u platno bezmirisne cvjetove,
Dok su joj suze kapale iz slabovidnih očiju,
Nad bolesnim djetetom i zbog njegova oca,
Koji je pobjegao, iz jedne, u drugu pustinju.

Pogledajte lijepu posudu na stolu –
U njoj svjetluca krv bosonogog dječaka,
Jer je, rezbareći je, stotinu puta posjekao prste
I raskrvario dlan.Tu je zaleđen njegov
Dječji osmijeh, u bolu, zbog tisuću slomljenih,
A netaknutih igračaka, koje mu noću,
Umjesto zvijezda, dolaze u san.

I sva ta svila, mramor, kristal i bjelokost,
Nisu samo stvari, jer uzdišu, jecaju, krvare i suze,
Ugrađene dahom tužnih bića u svjetlost,
Što ih obasjava i klizi poput rastopljene ruže,
Kroz krila onih anđela
Koji razdvajaju vrijeme i vječnost,

Dok iz svakog kuta sobe vire skrivena lica
Staraca i mladića, žena, robova nijemih sudbina –
Ne, to nije samo zaleđeni buket slave – to je
Gladna djevojčica ubrala očima
Boje lovora i karanfila,

Za tamnicu hladnih duša, u raskošnom predpaklu,
Koje ne poznaju svoju braću, ni sestre, ni patnju,
Jer nikad nisu čuli, u sebi,glas Božjeg Sina
I još drhte, zatočeni u zlatu i staklu,
Bez ljubavi, kao odsječeno uho voda i planina.