 |
| Tuzla - Panonsko jezero: Edinwiki - Vlastito djelo, CC BY-SA 3.0,https://commons.wikimedia.org/ w/index.php?curid=25771269 |
Ako išta čovjek može zvati svojim, to je grad u kojem je rođen, odrastao ili kojem je mahnuo drhtavom rukom, preznojenom od potrebe za časti, uspjehom i ljepotom budućega a k tomu neizvjesnoga. Grad slipav od koraka zadihane Srne, čija je duga ukleta sudbina, grad umoran od selimovićevske razdjelbe obitelji i društva, grad umoran i iscprljen od ratova, obnove i novogradnje najskupljih kvadrata stanova s pogledom na nebo bez oblaka i sunca. Taj grad ima svako od nas, od vas, skriven ili očit, uvijek u skladu s pitanjem identiteta, tim vječitim problemom balkanizma, dok svijet gazi naprijed, ne mareći za estetiku bolesti tradicije i povijesti.
Takav grad, eto, pamtim i ja. Grad u kojem su vrištala školska zvona, ljutite i iskompleksirane učiteljice, prve pubertetske nervoze i porazi egzistencijalnih pokušaja da se u svom gradu može svoj čovjek biti. Nikad. Čovjek mora otići, da bi imao vlastiti grad. Mora iseliti, da bi ga kasnije grad verificirao i s ponosom predstavljao, svojatao ili još gore posvojio. I mene su pokušali, moje misli, um i nastojanja, posvojiti bez pitanja, nasilno, okrutno, jer umovi gradski nemilosrdno otuđuju ono što nije njihovo. Nisam im dala, bili su to samo orlovi koji jure za plijenom. No... moj je grad bio nešto posve drugo. On nije grabio, pljuvao i gazio, on je nudio, on se zaljubljivao i patio, mirisao i ukrašavao. Bulevar, ta glavna ulica mojega grada, uvijek je potajno sa mnom razgovarao, pitavši za zdravlje, muku ili prijatelje, i kad sam bila zrakoplovnim miljama daleko od njega, čula sam ga kako šapuće tiho pitomim glasom: „A dobro, zašto se ne javiš, zar ne vidiš kako sam znatiželjan...“ Lijepo je imati svoj grad, onaj kojemu se, sve što više bora imaš, vraćaš, jutrom dok piješ prvu usamljenu kavu, ili poslijepodne, tek onako, sjetiš se Brune iz sedmog A i prvog ruža svjetlije nijanse, da otac ne vidi na usnama, jer je još rano... Sjetiš se nasmiješene majke koja se vraća s roditeljskog, majke utješnog lica da neće ocu reći baš za tu lošu ocjenu... Popravit ćeš, zbori ona, smirena, i moj strah odlazi pod stopala kojima se trudim pratiti joj korak, sitan a postojan.
Bilo je ljeto devedest i druge kada smo majka, sestra i ja tim istim stopalima stupile na Bulevar i tu stale, s tri kufera od kojih nijedan nije imao motive perivoja već neke nijanse svijetlo ili tamnocrne. Korak moje majke i dalje je bio postojan, no ne više tako smiren, dok je čekala da se ukrcamo u autobus s kartom u jednom smjeru i dok je razmišljala o ocu, koji je ostao još koji tren u našoj kući, s krakatom nadom da će, ipak, možda ili nadajmo se sav taj rat koji se slutio zaobići kao oluja iza koje će ostati samo predvečerje s kojim se sunce pozdravlja do sutra. Slutnja. A sve što čovjek u životu napravi, dođe iz te slutnje, straha i zazora od nje i iz nje, ili pak pobjedom nad onim što je ta ista slutnja već posijala. Tek sada shvaćam da je ta slutnja prezime moje generacije koju je rat izmjestio iz vlastitoga grada, i rasuti po planetu o kojem sam znala samo sa sati zemljopisa iz neke čudne šarene lopte koju smo zvali globus, slutimo to prezime, uglavnom na –ić ili –ak, pa se nekako pripitomimo, kao Mali Princ sa svojom ružom i vratimo onom svom ili onim našim Bulevarima, čije procvjetale ruže i dalje rose a školska zvona plaše ili usrećuju. No Bulevar mojega grada ipak je najljepši, i parkovi prepuni studentskih razbibriga, i tržnice najukrašeniji dio svijeta, sa svim svojim bukama i delikatesama.
Sad je jesen i posebno barokna u mojemu gradu, pomalo otužna, pomalo sama, no lišće koje ne osjetim pod vlastitim stopalima opet me pita znam li se javiti, zar ne vidim da je znatiželja rođena... A ja se skupim u one kufere svijetlo ili tamnocrne bez motiva perivoja i otvorim ih samo malo, posve malo da oko, uho stane, kako bih čula ples drveća s mojega Bulevara, kojem novo stopalo neku novu tajnu povjerava. Čujem i slutim kako bih iznenada, čisto onako... zaplakala.
Treće mjesto osvojeno na natjećaju: "Najljepša priča o gradu kojeg volim"
Takav grad, eto, pamtim i ja. Grad u kojem su vrištala školska zvona, ljutite i iskompleksirane učiteljice, prve pubertetske nervoze i porazi egzistencijalnih pokušaja da se u svom gradu može svoj čovjek biti. Nikad. Čovjek mora otići, da bi imao vlastiti grad. Mora iseliti, da bi ga kasnije grad verificirao i s ponosom predstavljao, svojatao ili još gore posvojio. I mene su pokušali, moje misli, um i nastojanja, posvojiti bez pitanja, nasilno, okrutno, jer umovi gradski nemilosrdno otuđuju ono što nije njihovo. Nisam im dala, bili su to samo orlovi koji jure za plijenom. No... moj je grad bio nešto posve drugo. On nije grabio, pljuvao i gazio, on je nudio, on se zaljubljivao i patio, mirisao i ukrašavao. Bulevar, ta glavna ulica mojega grada, uvijek je potajno sa mnom razgovarao, pitavši za zdravlje, muku ili prijatelje, i kad sam bila zrakoplovnim miljama daleko od njega, čula sam ga kako šapuće tiho pitomim glasom: „A dobro, zašto se ne javiš, zar ne vidiš kako sam znatiželjan...“ Lijepo je imati svoj grad, onaj kojemu se, sve što više bora imaš, vraćaš, jutrom dok piješ prvu usamljenu kavu, ili poslijepodne, tek onako, sjetiš se Brune iz sedmog A i prvog ruža svjetlije nijanse, da otac ne vidi na usnama, jer je još rano... Sjetiš se nasmiješene majke koja se vraća s roditeljskog, majke utješnog lica da neće ocu reći baš za tu lošu ocjenu... Popravit ćeš, zbori ona, smirena, i moj strah odlazi pod stopala kojima se trudim pratiti joj korak, sitan a postojan.
Bilo je ljeto devedest i druge kada smo majka, sestra i ja tim istim stopalima stupile na Bulevar i tu stale, s tri kufera od kojih nijedan nije imao motive perivoja već neke nijanse svijetlo ili tamnocrne. Korak moje majke i dalje je bio postojan, no ne više tako smiren, dok je čekala da se ukrcamo u autobus s kartom u jednom smjeru i dok je razmišljala o ocu, koji je ostao još koji tren u našoj kući, s krakatom nadom da će, ipak, možda ili nadajmo se sav taj rat koji se slutio zaobići kao oluja iza koje će ostati samo predvečerje s kojim se sunce pozdravlja do sutra. Slutnja. A sve što čovjek u životu napravi, dođe iz te slutnje, straha i zazora od nje i iz nje, ili pak pobjedom nad onim što je ta ista slutnja već posijala. Tek sada shvaćam da je ta slutnja prezime moje generacije koju je rat izmjestio iz vlastitoga grada, i rasuti po planetu o kojem sam znala samo sa sati zemljopisa iz neke čudne šarene lopte koju smo zvali globus, slutimo to prezime, uglavnom na –ić ili –ak, pa se nekako pripitomimo, kao Mali Princ sa svojom ružom i vratimo onom svom ili onim našim Bulevarima, čije procvjetale ruže i dalje rose a školska zvona plaše ili usrećuju. No Bulevar mojega grada ipak je najljepši, i parkovi prepuni studentskih razbibriga, i tržnice najukrašeniji dio svijeta, sa svim svojim bukama i delikatesama.
Sad je jesen i posebno barokna u mojemu gradu, pomalo otužna, pomalo sama, no lišće koje ne osjetim pod vlastitim stopalima opet me pita znam li se javiti, zar ne vidim da je znatiželja rođena... A ja se skupim u one kufere svijetlo ili tamnocrne bez motiva perivoja i otvorim ih samo malo, posve malo da oko, uho stane, kako bih čula ples drveća s mojega Bulevara, kojem novo stopalo neku novu tajnu povjerava. Čujem i slutim kako bih iznenada, čisto onako... zaplakala.
Treće mjesto osvojeno na natjećaju: "Najljepša priča o gradu kojeg volim"
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.