Mirjam Jurčev | Grad i ja

Split

Godinama je trajalo naše putovanje, od hladnog poznanstva, preko distanciranog divljenja, do dugosagrađivanog prijateljstva i, onda, do ljubavi..

Provela sam svoje prve, nježne godine u jednom drugom, drugačijem gradu i u drugim mjestima kojima sam darovala srce i kojima sam ga ostavila..

Sjećam se kako sam stigla na legendarno tlo novog grada, zbunjena i osamljena, istrgnuta iz topline poznatih ulica i lica..


Stajali smo tako sučelice, grad od spomenika i ja, sva od tuge i ljutnje.. Ispod spojenih trepavica, u grču mrštenja, gledala sam kako me nijemo promatra, poput starog, strogog, karizmatičnog profesora..

Nisam tada poznavala njegove kalete i prolaze, nisam željela spoznati njegovu opjevaju ljepotu  i osubujan duh....

Nisam ga voljela, kao što ne voliš nekog nepoznatog, nekog 'ko ti se čini ohol, samodostatan i nedodirljivo ponosan..

Tako smo se, na raskoraku udaljenosti, promatrali - moj budući Grad i ja.....

Prolazili su dani, mjeseci, godine odrastanja, škole i novi ljudi, koji me nikad nisu potpuno osvojili..
Dugo smo putovali - jedan do drugoga, oboje tvrdoglavi i gordi..

U tinejdžerskom vremenu polako sam počela koketirati sa njim, učeći mu  ljepotu i povijest, ne dajući mu do znanja da me lagano osvaja. Ipak, i dalje sam bježala iz njegovih okvira, za svih praznika.... u poznata, topla mjesta svog srca......

A onda, kao kad odjednom shvatite što ste negirali iz nekih starih principa, dok sam razmišljala da ga napustim na duže, postadoh svjesna da se zapalila iskra u meni.... i da se rasplamsava..

Naravno da je to imalo veze sa novim ljudima, koji su ušli u moj život sa ovim gradom, sa kojima sam se konačno povezala..

On se tada prvi put toplo nasmijao i raširio ruke,  primivši me u svoj očinski zagrljaj. Pustio me, pomalo okrutno, da sama dođem do njega, ne trudeći se da me  osvaja  i laska, ne olakšavajući mi put...

Ipak je on vjekovna, nesalomljiva istina, ipak je to stoljetni duh, kojeg nije  pokorio ni osvojio nijedan osvajač, nimalo, nikad....

Danas smo moj Grad i ja najbolji prijatelji. U mnogim danima zalazim u njegova kamena, stoljetna okrilja i hramove, gdje pričamo dugo, nekad konkretno, nekad nevezano, kao starci. Nekad samo odmaramo umorne duše a nekad, kao propupala mladost, povjeravamo si tajne...

Nekad plačemo rane i boli. Tiho, ispod razine glasa, vjetrom nošene, jasno čujemo riječi i ostavljamo ih zapisane, utkane u ritam koraka, izrezbarene u neprolazni kamen stoljeća, vazda zacjeljujuće hladan, melem za sve vatrene bitke..

Nekad samo trebam utjehu, sigurnu u svojoj strogoći, neodoljivo zapakiranu u nepodilazećem, pomalo okrutnom humoru, kakav humor treba i biti, satkanu od iskrenosti, opijajuću u svojoj toplini, divnu u ljepoti..

Mirnu i okrepljujuću kao ljubav.

Nekad mu budem dosadna, kakva već jesam, pa me pošalje na kavu s prijateljima i otprati riječima: dobro je, biće sve u redu...
- Samo hodaj -

Nekad ga promatram s Matejuške preko puta, tako vječnog ispod Marjana, upijam mu ljepotu kao svoju snagu; za oblačnih jutara, neutješnih kišâ, podivljalih burâ, za posrnulih nadâ.... dolazim ga oslikati u temperama, takvog, stoljećima neuništivo neodoljivog a opet, svakog dana, tako novog i uzbudljivog..

Nekad se šepuri nakićen u sjajnom ruhu, nekad je posustao od nevolja koje nas udaraju ali nikad, nikad pokoren..

Neiscrpno vrelo života i zlatom optočena riznica snova.... za sva vrimena.

Drugo osvojeno mjesto na natječaju: "Najljepša priča o gradu kojeg volim"