Kolumne

subota, 12. studenoga 2016.

Slavica Gazibara | Upaljač


Mali kafić bio je poluprazan. Za pet popodne nije to bilo ništa čudno. Poluosvijetljen, s tihim pozadinskim bluzom i ugodom koju takva topla mjesta za hladnih kišnih, jesenskih dana pružaju mješavinom mirisa kave i cigareta, bio je pravi izbor. Osim toga, pola sata ga je čekala vani, na otvorenom, dočekivala i ispraćala tramvaje, koji su odlazili ispljunuvši namrgođene, neugledne i nezadovoljne činovnike,  majke s punim najlon-vrećicama u jednoj i djetetom u drugoj ruci, uvijek odsutne bradate i na prvi pogled zapuštene studente koji glume anarhiste koji će promijeniti svijet, zrele glumce, pisce i novinare čiji pogledi s pitanjem „Je li me tko prepoznao“ zirkaju ispod osebujnih šešira i kapa, a koji se ne odriču šalova, jer jedino oni daju nonšalanciju njihovoj neshvaćenoj veličini i nikad zadovoljenom umjetničkom i intelektualnom dostojanstvu.

Sjedeći uz čaj za stolićem za dvoje uz izlog, nagledala se već i žena: od prpošnih srednjoškolki u preuskim hlačama i cipelama previsokih potpetica kako uz histerični smijeh koji je mirisao na sudare hormona glasno razgovaraju i nesigurno nabadaju zagrebačkom špicom, do ostarjelih i olinjalih penzionerka koje spuštenih ramena u midi-kaputima i mantilima neuglednih boja kao u časnih sestara vuku svoje torbe tko zna čime napunjene, krećući se, isto tako nesigurno, u onim svevremenskim cipelama što sliče na muške, poput izgubljenih zombija koji u sebi ponavljaju svoju mantru.

-          Oprostite, imate li možda upaljač? – prenuo ju je muški glas. Podigavši glavu, ugledala je neuglednog sredovječnog muškarca tamne kose i prodornih očiju neodredive boje, koji se nije obrijao sigurno već nekoliko dana.

-          Da, naravno, izvolite! – Čula je sebe kako odgovara.

-          Hvala, hvala – odgovorio je nakon što je pripalio cigaretu i otišao za svoj stol gdje je očito sjedio sam, ali je stol bio pun nekakvih papira.

Kad je sjeo, pogledi su im se susreli, no ona se okrenula, osjetivši da je prešla granicu i ušla u njegovu intimu ispitujući stol.  Nije ona bila pušač. Ponekad bi s njim povukla koji dim. Noću. Nakon ljubavnih igara. – Za opuštanje – kako je on govorio. Ove cigarete su ostale s upaljačem od sinoć. Bilo je kasno pa se žurio da barem odspava sat-dva do posla, i tako ih je zaboravio. Pogledala je na sat. Prošlo je još deset minuta. Ukupno četrdeset minuta kako ga čeka! Zar on neće doći? Zar stvarno neće doći?! A možda pregovara sa ženom o rastavi… Da, sigurno je to! Kako joj nije palo na pamet odmah? Ovo njihovo traje već dvije godine, a ona nikako da pristane potpisati razvod! Čudna neka žena! Što ima čekati ako ju on više ne voli?! Ionako se preselio k mami. Stvarno je čudna! No, nek' se samo napokon i to sredi…

Prošlo je još deset minuta. Bože, zašto ga još nema? Odjednom osjeti neku prazninu u sebi od koje joj postade mučno. A ako nije to?! Osjetivši kako joj se oči pune suzama pa, iako nikoga nije bilo za njezinim stolom da to primijeti, okrenula je glavu naglo prema izlogu. I u tome trenutku ga je spazila. Zagrljenog s atraktivnom plavušom, upravo onakvom o kakvoj su njih dvoje pričali viceve. Njegova žena. Nešto joj je govorio nagnuvši glavu na njezino desno uho, čemu se ona veselo smijala. U kratkom djeliću sekunde  pogledao je u izlog kafića i prepoznao ju. Taj djelić vremena zamrznuo mu je osmijeh, ali je onda spustio pogled zagnjurivši glavu u plavu kosu. I onda su prošli. Samo su tako prošli, kao da ona ne postoji. Kao da nije skoro sat tu čekala i nadala se. Od šoka su suze isparile. Naglo je ustala, spremila cigarete, uzela svoju jaknu i krenula k izlazu. Isto tako naglo je zastala, nešto petljala po torbici, okrenula se i prišla stolu s papirima.

-          Evo vam upaljač. Meni više ne treba. – Potom se okrenula i nestala iza pokretnih vrata.

„Ušla je sa zvijezdama očiju, sa snom i čežnjom u osmijehu, sa čekanjem na usnama. Zamirisala je sobu mladošću i obojila je suncem. U jednom djeliću sekunde nada je opustila usne, zvijezde su se posramljeno povukle, san je zgasnuo u šalici hladnog čaja“. – Ovo je dobro! Dobro!– čitajući kratak tekst što ga je upravo napisao, tiho i nerazgovijetno je rekao  tamnokosi muškarac za susjednim stolom. Sve ostale papire zgužvao je i odnio u koš, u uglu prostorije. Zatim je naručio još jednu kavu i pripalivši cigaretu, zagledao se u upaljač.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.