Dodjela nagrada VBZ - Tisak Media | Obrazloženje žirija

Ivica Ivanišević: Knjiga žalbe
(obrazloženje žirija)


Što prosječni konzument književnosti može pomisliti kada čuje da je njegov omiljeni pisac otputovao na rezidencijalni program, recimo negdje u „rumunjsku nigdinu“, gdje će skupa s kolegama piscima, raznih nacija i poetičkih preferencija, izoliran od svijeta i zaštićen punim pansionom, provesti mjesec dana? Vjerojatno će promrmljati nešto u stilu – „a lako je tako pisati“, ali već u sljedećem trenutku sjetit će se kako umjetnicima, pa onda valjda i piscima, treba inspiracija i mjesto gdje je u miru mogu pronaći. No, upravo taj i takav mit o piscima dekonstruira Ivica Ivanišević u svojoj „Knjizi žalbe“, četveroglasnom romanu, u kojem jedan od tih glasova pripada i fiktivnom hrvatskome piscu Petru Grahu. „Pisanje je disciplina kičme, nadahnuće čekaju samo pubertetlije i amateri“, reći će on i razbiti takve iluzije.

Jer, Ivanišević je svoje junake, kvartet pisaca, smjestio u tu „rumunjsku nigdinu“ na svoj specifičan, humoristični način, ne da bi im podario inspiraciju, nego – život. U izolirane uvjete oni dolaze sa svojim privatnim i profesionalnim 'fejlovima'; Hrvata je upravo nogirala Bivša, a trebao bi funkcionirati kao humoristički pisac i pisac vesterna u fušu, Finkinja se bori s gotičkim romanima i usput izgleda kao manekenka, postariji Rus ispisuje još jedan od debelih realističkih romana o strahotama komunizma u strahu od kritičara koji ga terorizira, a Čehinja, osim što pije i plače za pokojnim mužem, muči se poezijom o konačnim pitanjima smisla. I tu dolazimo do trenutka kad treba konstatirati da su i pisci samo ljudi, što nam Ivanišević uspješno dokazuje u romanu u kojem četiri vrlo raznolika glasa, u formi dnevnika, bilježe svoju rezidencijalnu svakodnevicu. A ona je prepuna dramatike i dramaturgije, ljubavnih trokuta, seksa, razbijenih glava, izgubljenih kćeri, alkohola i smicalica, zapleta i obrata dostojnih najnapetiijih romana, ali i „tihih“ zapisa o samom procesu pisanja. Sposobnost da kroz filter humora provuče i one situacije koje uopće ne djeluju smiješno, svakom liku podari originalan glas i uspostavi urnebesnu dinamiku dostojnu komedije zabune i tamo gdje nam se čini da je sve sporo i dosadno (recimo, među piscima), doista je rijetka osobina, a Ivanišević je, eto, posjeduje. U ovom sjajno i logično ispripovijedanom romanu sve pršti od spoznaje kako književnost itekako ima veze sa životom, čak i ako se pisci tome jako opiru. Izlazak iz „rumunjske nigdine“ nekim će protagonistima ovog romana donijeti happy end i tu se već možda možemo upitati gdje završava život i počinje literatura, ili obrnuto. I je li „tračak ljudskosti pogonjen strašću“ u likovima romana samo fikcija ili posljedica stvarnog iskustva? I na kraju, koliko uopće kritičarska i medijska recepcija književnih djela ima ikakve veze s objektivnošću i istinom?

Nakon „Knjige žalbe“ možda i nećete promijeniti mišljenje o piscima i njihovim putovanjima, ali svakako će vam ostati barem tračak promišljanja o tome tko koga piše – život romane ili romani život? Kao što je svima poznato, knjiga žalbe se nalazi na šanku i slobodno u nju možete zapisati svoje prigovore i prijedloge, no prije toga svakako je pročitajte. 


Lada Vukić: Specijalna potreba
(obrazloženje žirija)

Protagonist romana Specijalna potreba desetogodišnji je dječak Emil koji živi s majkom u unajmljenom stanu u nekom neimenovanom gradu. Samohrana majka teško sastavlja kraj s krajem iako se ubija od posla. Sinu, koji ima problema s nogama i k tome boluje od mutizma (poremećaja govorne komunikacije), daje svu ljubav i bori se da se, u nesklonoj sredini, što bolje socijalizira. U vrlo vješto i precizno vođenoj priči o hendikepiranom dječaku koji se na svakom koraku, osobito u školi, susreće s nerazumijevanjem i nedostatkom empatije, zbiva se i jedan kratkotrajni ljubavni zanos, dramatični lomovi među likovima, neobični susreti s dilerom, filozofska razmišljanja starog slijepog profesora i Emilovo natjecanje s njim u slušanju šumova.

Kod Emila je posrijedi pojava koju psihijatri nazivaju selektivnim mutizmom, karakteristična za dječju dob: dječak s pojedinim osobama razgovara normalno, a s drugima pokazuje potpuni ili parcijalni mutizam. Na pitanje kako otključati Emilovu bravu, osim majke koja to postiže ljubavlju i intuicijom, racionalan odgovor nudi tetak Jakov. On smatra da se kod Emila „sve vrti“ oko prisnosti i povjerenja, načina približavanja, pa mu daje vremena da shvati kako mu želi dobro i da mu je „baš takav kakav je, drag i prirastao srcu, jer je poseban i drugačiji“. Upravo na odnosu likova prema toj Emilovoj posebnosti – odnosu koji je polariziran i motiviran različitim razlozima – od socijalnih, psiholoških, religijskih do karakternih i drugih – gradi se drama glavnog junaka romana.

Specijalna potreba je hrabro napisan roman koji nam omogućuje da čujemo jedan autentičan i sasvim specifičan glas, glas dječaka koji je prilično različit od drugih i koji se s najrazličitijim svjetovima u svojoj glavi nikako ne može uklopiti u svijet oko sebe. Takav je glas posve rijedak u hrvatskoj književnosti i smjelo nas uvodi u svijet drugačijih. Riječ je o dobro napisanoj, ali hrapavoj literaturi, onoj koja nam ne nudi zabavu ili bijeg, nego težinu života glavom i bradom.

Pritom, Specijalna potreba je tako napisan roman da se mi u procesu čitanja automatski svrstavamo na pravu stranu, čitajući ga postajemo bolji ljudi. On nam ne nudi posvemašnju relativizaciju vrijednosti, nego pokušava afirmirati ono nešto autentično ljudsko u nama.