Dnevnik (ne)obične djevojke

Greška u koracima

Piše: Božana Ćosić 

Kažu mi neki zreliji i iskusniji ljudi da ljubav ne poznaje nikakve zakone, da se ljubav ne može birati i da je ona ono nešto na što čovjek nikako ne može utjecati. Istina! Ali ja bih nadodala i da je lukava, pa čak ponekad bezobzirna.

Ružne riječi? Jesu, ali tako je, mene je ljubav bezobzirno zatekla ne pitajući me može li je moje srce podnijeti. Zatekla me i podijelila mi srce na tri strane...

Zbunjena sam poput tinejdžerice koja nema pojma što bi sa sobom a kamoli s ljubavlju.

Tu je Boris kojega još  uvijek volim. Tu je Matej koji mi je ipak prirastao srcu. A sada se pojavio Hrvoje koji mi je uzburkao misli. O da, nisam ravnodušna...

Svaki puta kada ga pogledam u meni nešto zatreperi. Njegov me pogled opija, ma ne, sama njegova pojava u meni izaziva buru emocija. Što da učinim? Kako da se ponašam i kako da odgonetnem osjećaje? Znam da su itekako vezani za ljubav, ali iskreno, bojim se da ne postane drugi Matej, odnosno lijek za nepreboljenu ljubav.

Bez problema bih izašla s njim (a samo je pitanje vremena kada će me pozvati van), ali što onda? Imam li pravo pružiti mu lažnu nadu? To bi bila lažna nada jer znam da nitko nikada neće biti Boris. Osim toga, radimo zajedno što mi nikako ne ide u prilog. Ne zbog činjenice da se privatno i poslovno ne treba miješati, nego zbog činjenice da radim s najgorom ekipom ikada.

Ni nakon tjedan dana ništa se nije promijenilo. I dalje me svi osim Hrvoja gledaju kao neku izvanzemaljku i postaje sve gore i gore. Milila sam da je to ponašanje bilo samo stvar trenutka, eto došla je nova osoba u njihovo okruženje te ga poremetila, ali jednostavno me ne mogu prihvatiti i to je to. Ne znam zašto. Zbilja nisam prgava, a ni neposlušna. Zbilja se trudim i radim kao mrav, ali ne pomaže. Gospon glavni kuhar mi neprestano prigovara, kao da se on rodio pametan. Ostali, ili me uopće ne doživljavaju, ili me gledaju s visoka. Ja se nipošto ne bih tako ponašala. Ne kužim... Umjesto da mi pomognu da se prilagodim kako bi postali složna ekikpa, oni me, čini mi se, žele otjerati. Ali ne... ne, ne. Neće im uspjeti. Sada to više nije stvar činjenice da bih trebala raditi, sada je to stvar inata. Ništa me neće natjerati da dam otkaz.

Svojski sam se trudila ostvariti normalan poslovan odnos makar s Tanjom koja isto kao ja poslužuje što znači da najviše vremena provodim s njom. Pokušala sam biti pristojna, dati joj do znanja da je cijenim s obzirom da radi već godinama u istom restoranu. Čak sam pokušala ići na šalu. Ali ništa nije pomoglo. Što god rekla pitala bi me kakav mi je to riječnik iako nisam prozborila ništa izvanzemaljsko. Eh, kakav? A da mi tek čuje misli, ujuj! Po svemu sudeći, prenerazila bi se, jer ona je fina, uglađena gospođa srednjih godina, a ne neka glupa klinka.

No, nebitno. Ono što me istinski mori je Hrvoje i pitanje što s njim. (?)

Ma lako bih to riješila ali bojim se da opet ne pogriješim i na sebe strovalim nepodnošljive muke. Bojim se da opet ne načinim grešku u koracima... to bi bila totalna katasrofa.     : /