Ana - Marija Posavec | Ne diraj mi Grad

Autor fotografije: Dragan Đurić - zgrada Ljepotica

Pjevao je, sjećam se, jedan momak naš, onako baš hrvatski naš, mlad tad: „Ne dirajte mi ravnicu...“ Uspomena meni, uspomena njemu – na isto bi nam sve to nekako došlo. Razmišljam u ovaj jutarnji sat i udišem dok šećem prema kolodvoru – Grad.

Kad otputujem i sam iz male ove regije, krenem li vlakom, jasno, znade mi nedostajati moj Grad. Ravnica. Ona tiha baranjska. Volim putovati jutrima, jesenjim onim – kad sablasne magle vladaju oranicama. Ne osjećam tad mnogo, obuzme me tupost – ali znam isto tako da će – kad se vratim – taj Grad stajati na istom mjestu. Nepromjenjiv. Kao da je vrijeme stalo. Onaj moment – kao sat kad stane. Kazaljka – ni makac.

I stoji on tako. Na jednom mjestu ponosito i gordo, iako ga veliki Osijek ponekad i ne ćuti. Osijek ima energiju, onu pravu bijelo-plavu osječku; Manastir u Bijelom još je možda nema. Ili ima? Dopustit ću si smion osjećaj za dojam, da se u posljednje vrijeme mladom krvlju i taj moj Manastir Grad puni. Generacije se smjenjuju, diše se neki novi zrak, diše se duboko s malim prekidima – stariji odlaze, mlađi tiho pristižu i većina ih se može naći na svetom mjestu Martina – na misnom slavlju  nedjeljama. Dobro je znati da  postoje oni što cijene stare, nemoderne vrijednosti. Trg odiše novinom, sterilnošću, neobičnim lampionima. Osvjetljene je snažno, ploče su odveć svijetle, gradski sat od onih neperspektivnih najvjerojatnije još stoji razbijen... Ali Manastir u cjelini i dalje stoji. Postoji energija ulica, ljubi ih veduta. Žamor u osnovnoj i srednjim školama, žamor mladih po nekoliko probranih kafića vikendima, neobične gužve u knjižnici... Za nešto kulture brine se onih par upornih. I kad ulicom prođu, potrebno je, makar iz poštovanja – skinuti šešir i pozdraviti ih. Kao i Đonija nam, deformiranu našu dobroćudnu dušu grada što uvijek zatraži svojih pet kuna ili neznanog prolaznika cigaretu – iako ne puši. Đoni jedini razumije. Đoni jedini zna. Đoni i dalje traži ljubav svog života s velikim grudima. Đoni je jedan od junaka Grada.

Socijalistička Ljepotica ne sjaji sjajem, sjaji svjetlima stanara. Zato i jest posebna – jer nas sjeća na stare dane. Nekome je u to doba bilo dobro, drugima loše. Sreća se okreće. Vikendima ipak sve utihne. Kao sat kad stane – stane tad... i ni makac. U prigradskom pak naselju znadem posjetiti jezero po šećeru nazvano... Ponekad je, koliko živo, toliko i sablasno. Jednom je jedna pisala o ribljim humanoidima tog jezera...? Ne sjećam se više baš koje je to godine bilo, slušao sam tu priču, čini mi se, sjedeći na slami.
   
Ljudi?
   
Ah, ljudi...
   
Ljudi moga Grada – energija su obnove i pada. Nisu oni loši, ponekad su malčice zatvoreni. Nezainteresirani za događanja, za kulturu, ostvarenje snova. Ne treba suditi. Svaki od njih uzvratit će osmijehom. Treba ustrajati i imati  na umu da su proizvoditelji rata u svoje doba, prije onih dvadeset i pet ljeta – nanijeli veliku štetu ljudima Grada i Manastiru samom.
   
Stoga – iako tih je moj grad – o njemu se, kao i ljudima u njem – mora reći. Gostoljubivost baranjska i belomanastirska umalo da premca nema kad je u pitanju stranac ili pak domaći gost. Uvijek posljednji za stol sjeda gazda domaćin donoseći i nudeći nakon ljutkastog čobanca po baranjski, prvoklasno Kalazićevo vino iz bogatih vinograda. I blizina moćnoga Dunava, učini vinu svoje...
   
Putujem željeznicom. Promišljam o kritici Grada. Svaku sam iskrenu dosad dopustio, ali nisam dopustio da mi Grad pljuju oni koji su u prolazu. Oni koji ne znaju biti zahvalni, najviše domaćinu.
   
Dirnite u sve, ali u Grad mi Manastir – kao ni u baranjsku ravnicu – ne dirajte.

Pobjednička priča s natječaja: "Najljepša priča o gradu kojeg volim"