Kolumne

petak, 7. listopada 2016.

Edgar Allan Poe | Snovi


Oh! taj moj mlad život bi trajan san!
Moj duh se budio nije, tek zrak jasan
Vječnosti najavljivaše jutra druga.
Da! taj san dugi bi beznadežna tuga,
koja bješe bolja nego stvarnost hladna
budnog života, tom čije srce sa dna
bi i još jeste, na zemlji sve što mijenja,
smršenost duboke strasti, od rođenja.
Al' da l' mogao je - kako bi san vječno
trajao - sa snima nikad proturječno
mladosti mi prve - da se ne koleba,
zbog lude nade u dar višega Neba?
Stog se opih - videć gdje sunce osvaja
ljetni svod - snovima od živoga sjaja
i ljupkosti - ostavih vlastito srce
u dnima svoje mašte, presjekoh vrpce
sa svojim domom, s bićima što su bila
u mojoj misli - zar takva bi ta sila?
To bi jednom - tek jednom - i taj tren
divlji još dobro pamtim - bjeh kao plijen
neke moći il' čini - kao hladni vihor
nagna me kroz noć, i ostavi taj prizor
sred moga duha - il' to bješe luna
što zasja dok drijemah, visoka i puna
odviše ledna - il' zvijezde - također,
taj san bi kao taj noćnik - nek prođe.

Ja sretan sam bio i pored sveg u snu
Ja sretan sam bio - i volim temu tu:
Snovi! i njihovu sveživotnu boju
kao u kratkom, tamnom, maglenom boju
prividnog i stvarnog - boju koju dari
pomamnom oku najkrasnije stvari
Ljubavi i Raja - i sve nam najdraže.
Čas najsunčaniji mladu Nadu kaže.

Nema komentara :

Objavi komentar