Kolumne

utorak, 25. listopada 2016.

Siniša Matasović | Kafa u pet


Sofija Živković
KAFA U PET,
(apokrifna geografija)

 Testiranje budnosti

Čitajući poeziju Sofije Živković ne možemo se oteti dojmu da smo u ruke uzeli djelo nadahnute, inspirativne autorice otvorene prema životu i širokom radijusu njegovih sastavnih aspekata. Čitatelj će već nakon prvog, letimičnog prelistavanja knjige, sve ako i nije upoznat s detaljima iz autoričine biografije, ustanoviti da se radi o obrazovanoj i načitanoj osobi mlađe generacije pomalo nemirnog, znatiželjnog, a u određenim situacijama čak i provokativno nastrojenog duha neoptrećenog teškim temama koje ga okružuju (dnevno-politička previranja). Upravo ta stanovita provokativnost, neopterećenost suvišnim i zaigranost daju ovoj zbirci njezin specifičan šarm. Indicije nabrojanoga lako je naslutiti u samom podnaslovu zbirke 'apokrifna geografija'. Kao da nam autorica njime želi poručiti: ''Očekujte neočekivano i zadržite potpunu budnost dok čitate moje stihove, inače ću vas, figurativno rečeno, preveslati. U krajnjoj liniji, čitajte dvaput, tako vam je sigurnije.'' Također, Sofijina poezija nesumnjivo pripada recentnoj, suvremenoj književnoj sceni. Osvrnemo li se pritom nakratko i na aktualne poetske tokove u Hrvatskoj, doći ćemo do vrlo jasnog zaključka kako je ovaj vid poezije i kod nas redovito prepoznat i nagrađivan, primjerice na natječajima kao što su Nagrada Goran za mlade pjesnike ili u sklopu natječaja Na vrh jezika.

Zbirka je podijeljena u 5 ravnopravnih cjelina s tom razlikom što posljednja, peta cjelina sadrži dvije pjesme više od ostalih. Krije li se u tome dodatna autoričina zamka i poruka/provokacija čitatelju ili je ova činjenica plod puke slučajnosti, najbolje je da ostane misterij. Nadalje, kao i sama zbirka, svaka pojedina cjelina obogaćena je svojim itekako opravdanim podnaslovom, često intrigantnijim i od samog naslova: orijentalna sećanja, dopisivanje priča, granične note, kalemegdanske margine, trgovanje muzikom. Kako se naslućuje iz navedenih podnaslova, privrženost umjetnosti sljedeća je značajna odrednica Sofijine poezije. Ona kroz svoje stihove pažljivo njeguje, valorizira i propitkuje različite grane umjetnosti, a prvenstveno se to odnosi na pisanu riječ, slikarstvo i muziku. Tako se mnoge njezine pjesme referiraju na ostavštinu umjetnika kao što su Kafka, Prever, Sara Kejn, Pikaso, Leonid Šejka, Filip Glas... Obzirom da se pojedine pjesme naslanjaju na citate spomenutih umjetnika, potrebno je zadržati punu koncentraciju kako bi se ispravno dokučilo obraća li se pjesnikinja u danom trenutku citiranom autoru, svome unutranjem Ja ili nekoj imaginarnoj muškoj osobi/partneru.

Većina pjesama ipak je usmjerena tako da se autorica iz prvog lica obraća muškom akteru, bilo da se radi o njezinom životnom suputniku ili o nekom liku iz umjetničkog djela. Ono što je važno primijetiti, u onim pjesmama u kojima se autorica obraća svom stvarnom ili imaginarnom muškarcu, ona pritom zadržava jasnu distancu ne dopuštajući emocijama da naruše suverenost njezinog poetskog iskaza. U prilog tome najbolje govore pjesme koje su, kada bismo ih segregirali iz konteksta cjelovite zbirke i promatrali zasebno, napisane iz tzv. neutralnog rakursa, tj. moguće ih je pročitati i doživjeti kako iz ženske, tako i iz muške perspektive. U tu kategoriju moguće je uvrstiti pjesme: Dodir, 24. april, Sara Kejn, ukratko: Dorćol, GRANICA te pjesmu Dozvoljeno krijumčarenje antikviteta.

Od posebne je važnosti pokušati definirati i istaknuti specifičnost i vrijednost Sofijine poezije, odnosno ono što je izdvaja iz mase autora danas prisutnih na sceni. Držim kako se ta vrijednost zrcali upravo u onome aspektu umjetničkog stvaralaštva koji je najteže postići, a to je jednostavnost. Sofijina zbirka poezije naprosto obiluje usputnim i naoko banalnim životnim slikama i detaljima u kojima će se prosječan čitatelj itekako prepoznati. Kada Sofija u svojoj pjesmi 'Pejzaž sa lica', kojom ujedno i otvara zbirku kaže, citiram: (Šuma je preko reke/ vazduh je zamućen vodom)/ dunavski kej na kraju sveta/ ovo nije minut ćutanja, mi jednostavno/ nemamo šta da/ kažemo... pa u nastavku pjesme dodaje: I ponovno, kada bi me pitali zašto/ sve to radimo, zašto dolazim ovde/ uvek bih rekla: zbog nekog/ nesračunatog pripadanja/, tada je manje važno da li smo mi osobno boravili uz Dunav i osjetili takvu vrstu privrženosti rijeci od pitanja, da li nas je Sofija ponukala da otputujemo tamo. Ili kada u pjesmi 'Buđenje', između ostalog, spominje parket koji nije menjan od '45., sporedno je znati gdje je ona točno registrirala taj parket. Svatko će se od nas pročitavši taj stih poistovjetiti i automatski prisjetiti npr. učionice u svojoj srednjoj školi, predvorja u zgradi općinskog suda, poštanskog ureda itd. Sličnih je primjera u Sofijinoj zbirci pregršt, stoga ću u okvirima ovog osvrta izdvojiti još samo jedan citat: A niko ne zna ko sam, ni ti, posebno ne /ti/, nikad ne bi povezao/ vermut umesto crvenog martinija, isti/ je ukus, ali/ ne volimo samo ukus pića već i bocu/, čaše/, svetlost pri kojoj se služi i ljude sa/ kojima pijemo i sve ostalo/. Snaga ovih stihova proizlazi iz njihove neodoljive sugestivnosti  i sposobnosti da nas omađijaju i povedu u neki od naših omiljenih kafića gdje smo provodili mladost, zaljubljivali se, utapali tugu u alkoholu, ukratko, da nam pomognu pofriškati uspomene na drage prijatelje i osobe koje su ostavile trag u našim životima.

Sposobnost da kod čitatelja izazove ovakve osjećaje, po mom dubokom uvjerenju, čini razliku između zapaženog i prosječnog pjesnika. To je nešto što pjesnik ili ima ili nema usađeno u sebi, nešto što se ne da naučiti na fakultetu ili na danas toliko popularnim tečajevima kreativnog pisanja. Uloga poezije nije da bude suhoparna i plastična. Nepredvidljivost, iskrenost i jednostavnost oduvijek su bili njezini ključni oslonci. Sofija Živković u svojoj zbirci poezije 'KAFA U PET' protkanoj umjetnošću, povijesno kulturološkim i filozofskim momentima, ali i slatkim hedonističkim porocima kao što su kafa, cigarete i apsint, to je u velikoj mjeri postigla. Još kada svemu nabrojanom dodamo sveprisutnu beogradsku memlu, za koju je upitno postoji li u hrvatskom jeziku uopće adekvatna 'zamjenska' riječ, čitatelj je dodatno na dobitku.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.