Kolumne

nedjelja, 30. listopada 2016.

Milica Lesjak | Braća


    I ovog jutra, na nedjeljnom bogoslužju u gradskoj crkvi, sjedio je u prvom redu, što je izazivalo nezadovoljstvo i glasno gunđanje onih desetak bakica koje su držale da su im ta mjesta rezervirana, iz razloga što su  tu svake nedjelje, a neke i češće. Nije njima crkva bila samo mjesto ispovijedanija vjere i razgovora s Bogom, već i puno više – nedjeljni izlazak iz kuće,  prilika je da se malo urede, porazgovaraju sa susjedama i rođakama, jer je klasičnih posjeta , " ja tebi-ti mani", nažalost, bivalo sve manje. I sada se eto tu, među njima, pojavi ljudina od  skoro dva metra u visinu, a i u širinu nije ga bilo zanemariti i zakloni im dobar dio oltara.


    - Opet je tu, a gdje je bio do sada -  glasno je komentirala gospođa Liza na izlazu iz crkve. Šta se gura tu gdje mu nije mjesto – nastavljala je  dalje – pa on je davno otišao od nas, mi smo za njega bili primitivna provincija.

    - Tiše Liza! - u prolazu joj  dobacuje susjed Lovro, pa znaš li ti da je on Ivan, stariji sin pokojnog Jakova  - on ti je sad među najbogatijim ljudima u državi.

    - Znam ja tko je, ali me ne zanima. Do jučer se zaklinjao u svoju partiju, a sad je otkrio Boga. Čula sam da je i neke novce donirao za izgradnju nove crkve, pa su ga odmah uvrstili u besplatno putovanje za Fatimu, a ja 40 godina dajem koliko imam pa me nitko nije pozvao, sama sam platila i Fatimu i Lurd . To mi je sve od života. U ovoj firmi koju ima tu doma, radnici  su i dalje na minimalcu. Ma nema u njemu Boga!

    Da, to je stvarno bio Ivan K. U zadnje je  vrijeme sve češće navraćao iz metropole  u rodnu kuću, iako u njoj nije imao  više nikoga. Roditelji poumirali, a mlađeg brata Mladena, koji je i danas kao i uvijek u svojih 5 decenija na plećima, u crkvi stajao tamo negdje u zadnjim redovima, već godinama nije posjetio niti bratom zvao. - Tko bi se družio s bratom ništarijom koji bi ga samo sramotio u njegovom bogatom novokomponiranom okružju - ovim riječima su poznanici pokušavali shvatiti Ivanove postupke, ali ih ama baš nitko nije u duši opravdavao, iz jednostavnog razloga što Mladen nije bio nikakva ništarija, već dobar čovjek, njihov susjed i prijatelj, skroman i jednostavan. Puno toga se odrekao kako bi djeci studije osigurao. I uspio je. Martin je poznati arhitekta, a Maja liječnica. Istina je, na skromnoj roditeljskoj kući tek sada djeca fasadu napraviše,  pa novu ogradu, a i nagrade roditelje nekim putovanjem, jer su znali da su im to ostale  neostvarene želje.

     Ivan i Mladen su bili braća, ali samo ono što se kaže "po materi". Ništa zajedničko nisu imali, niti interese dijelili. Ivan, visok, tamnoput, uvijek namrgođen i uvijek glavni. Kažu da je takav bio i kao dijete. Nije njega baš škola zanimala, vjerovao je da sve zna, da mora biti vođa, a tko ga ne bi slijedio, znao se i pesnicama obračunavati. Uvijek je on bio u pravu,  i takvih stavova se nikad nije odrekao ni u kasnijim godinama svoje vrtoglave karijere.

     Uporan, žedan uspjeha i novca, probijao se naprijed, gazeći sve pred sobom. Završio je i neke škole, večernje, pa dvogodišnji izvanredni studij, ali tada je već bio veliki i odan "partijski drug". Neki ga se sjećaju kao potrčalo tadašnjeg direktora. Vrijedno je hodao okolo, prisluškivao tko što govori, a ako bi procijenio da to nije dovoljno  da potkrepi sumnje direktora, okorjelog diktatora, samo bi još malo dodao i potencijalni nesretnik već bi bio obilježen. Ubrzo je i diktatoru jamu iskopao i iz firme otjerao. A onda su došle te devedesete i dok su neki ratovali, za djecu strepili, Ivan se i tu dobro snašao. Sinove je  ženinoj sestri u Njemačku poslao, pod izgovorom da malo rade i zarade i tamo su ostali dok više nije bilo opasnosti da će ih netko na bojište poslati. Ivan postade gazda bez uloženog novca, iskoristivši zakon i činjenicu da se našao u pravom trenutku na pravom mjestu. Redali su se u firmi prijemi, za bankare, inspektore, ministre i njihove zamjenike i dobro nahranjeni i darovani, tapšali su ga po ramenu i uvijek pomagali kad je trebalo. Treba samo dobro raditi, odzvanjao je njegov glas s malih ekrana, a unutar tvorničkih zidina grcao je preopterećen radnik, stalno suočavan sa  strahom da će on sljedeći dobiti nogom u guzicu.

     Raslo je bogatstvo, otvarali se novi računi, kupovale nekretnine, svijetom putovalo, na prijeme i bankete odlazilo.

    Mladen je bio nešto drugo. Nježan, plavook, kažu na majku, krhkog zdravlja, okrenut sportu i umjetnosti, glazba i slikarstvo su mu bili hobi i duševna hrana. Nije puno materijalno imao, ali se smatrao i sretnim i bogatim, što njegov veliki brat koji je uvijek morao biti u pravu, nikako nije mogao shvatiti i prihvatiti.

    Danas, na izlazu iz crkve, uz svu Ivanovu gordost, arogantnost i uzdignutu glavu, stajao je ipak izgubljeni čovjek. Okretao se lijevo, desno, ne znajući kuda će, pokušavao neke poznanike zaustaviti, ali su svi nekud žurili, ili im je to bio samo izgovor. Čak mu je i vjenčani kum  kroz kiselu šalu odbrusio – šta je kume , gdje su ti elitni pajdaši, pa ti si se sam odrekao nas prljavih šljakera?

    Pognute glave krenuo je prema roditeljskoj kući. Više ne radi. Prije godinu dana su mu dijagnosticirali karcinom prostate. Bori se ne da se , ali  je i sam i usamljen. Rijetko ga tko posjećuje, poziva onih važnih prijatelja je sve manje, stari ga eto neće, a i od obitelji nema puno.

     Renati se izgleda  dopao njihov liberalni brak, pa je i sad na nekom dalekom putovanju, vjerojatno s novim mlađim ljubavnikom, a Igor i Saša, kojima je ostavio sve svoje poslove i veći dio bogatstva, posvađali su se već nakon nekoliko mjeseci i sad rasprodaju redom sve ono što je on, ne stvorio, ali barem sačuvao. Igor se i rastao sa ženom, unučice Ivan rijetko viđa, a Saša je ostao neženja i uglavnom je po kockarnicama. To su eto njegovi dečki, kako im je govorio i za koje je tvrdio da im ne trebaju velike škole, jer imaju urođeni smisao za biznis.

    Morao je proći  pored Mladenove kuće. Koračajući polako, čuo je smijeh s terase i ciku djece u dvorištu. Gle, obiteljski ručak, pomisli u sebi i htjede krenuti dalje, kad ga dozva Mladen.

     – Stani brate, dođi, kud se žuriš, evo svi smo tu, došli su i Martin i Maja.

      Ivan se pravio da je iznenađen, htjede produžiti, ali ga  Mladen već zagrli i u dvorište uvede.

      – O, tu si sinovče moj, čujem da ti posao dobro ide, a i tebi Majo - prenapadno i ushićeno poče Ivan svoj monolog - ma znao sam ja da ste vi prava  „strikanova“ loza.

     Martin proguta knedlu, priđe ocu, nježno ga zagrli i tiho prišapta - hvala ti tata na svemu!

     Svo vrijeme za stolom, bio je glavni Ivan. On je uvijek u pravu! Nikada se promijenio nije.

Nema komentara :

Objavi komentar