Vesna Šaronja | Najbitniji čimbenik je čitateljska struktura

Razgovor pripremila i vodila Jelena Hrvoj

„Živim u Bedekovčini, a radim u Gradskoj knjižnici Krapina kao voditelj dječjeg odjela. Diplomirala sam bibliotekarstvo i južnoslavenske jezike i književnost. Radno mjesto na kojem radim daje mi mogućnost i obvezu kreiranja raznih događanja i aktivnosti, bilo literarnih, likovnih ili dramskih. Kao dječji knjižničar često sam mijenjala „dlaku“ – od pauka, klauna, vjeverice, visibabe... al zadržala poprilično „vedru ćud“, a sve s istim ciljem – da potaknem dijete da ponovno radosno uđe u knjižnicu i uvijek iznova uranja u svijet knjiga i priča.

Napisala sam brojne osvrte i preporuke knjiga u nekadašnjoj rubrici „vijesti iz knjižnice“ unutar mjesečnika Glas Zagorja. Iskreno se nadam da se stereotip knjižničarke sa staromodnom punđom i još staromodnijom suknjom ispod koljena u zagasitim bojama koja s velikim naočalama obara pogledom i namješta usne u jedno dugo ššššššššššššššš, već odavno iskorijenio. Ako nije, za lektiru pročitati „Između koljena“  Božice Dragaš, knjižničarke.“

Danas su statistike trendova u svijetu knjige dostupne manje-više svima, no mene zanima što po tvome mišljenju diktira te trendove? Koliko se neka zapažena knjiga u prosjeku čita prije nego li je ponovno bačena na policu i zabravljena?

Pa profit naravno leži u pozadini svega, pa tako i izdavači njuškaju za „tržišno isplativim“ knjigama odnosno rukopisima koji imaju potencijal hita. A ako me pitaš o fenomenima tipa „Pedeset nijansi sive“, pa potom svih nijansi knjiga nastalih prema predlošku spomenute, ili pak fantasy sage „Igre prijestolja“ ili vampirske sage Stephani Meyer – iskreno nemam pojma. Zašto pojedine knjige planetarno odjeknu, a ostale ne. Očito je taj koktel različitih književnih sastavnica dobro odmjeren, a ak se vodimo za tim da je čitateljima važan eskapizam kojeg mu prije nudi neki spoj romanse i fantazije sa sretnim i definiranim krajem nego neka političko-društvena refleksija izgubljenog glavnog lika bez posebne radnje s otvorenim, nerazumljivim epilogom, sve je jasno. Mogu samo kao knjižničar posvjedočiti da čitatelji uglavnom traže dobru „napeticu“, ljubavnu priču začinjenu ili obogaćenu povijesnim činjenicama ili iz znatiželje posežu za nagrađenim ili bestseller knjigama. Knjiga se čita zbog zabave i opuštanja, kako se uglavnom i konzumiraju svi materijalizirani oblici pop-kulture. Kad se halabuka slegne, za godinu dvije mega-hitovi pozavršavaju u depo-u (spremištu) knjižnice zbog nečitanosti. No neke knjige ostaju vječno aktualne i ne zastarijevaju, naravno to su klasici - tipa „U ime ruže“ ili „Ljetopis ptice navijalice“ koje se pak nagrađuju reizdanjima.

Interesira me kolika je uistinu čitanost domaćih autora naspram stranih i zašto se prema tvome mišljenju manje čita domaća literatura?

Meni su naši autori dragi, i zapravo njeguju taj akademski pristup pisanju. Imam osjećaj da se uopće ne ulaguju čitateljima i ne prate trendove, već pišu da ispričaju nešto „važno, angažirano, sudbinski“. Čitajući pojedine autore, osjeća se ta sveopća potreba da se dočaraju prvenstveno odnosi u našem društvu, bilo obiteljski, bilo povijesni, bilo politički te način na koji likovi plivaju u toj bujici. Više su refleksivni, polemični, više kritični, stvarnosni u velikoj većini. E sad, u kolikoj mjeri pogoduju prosječnom čitateljevom senzibilitetu – u znatno manjoj (naspram stranih autora), osim ako nije riječ o nekim etabliranim imenima s već prepoznatljivim književnim nervom. U svakom slučaju nisu prevelika konkurencija piscima engleskog govornog područja.

Statistike pokazuju da je većina čitateljske populacije ženskog roda. Prema tvojem mišljenju, zašto je to tako, koja je razlika između muških i ženskih čitatelja, te koja je dobna skupina najčešći posjetitelj?

Pa takav statistički podatak recimo ima i knjižnica u kojoj radim. Grubo rečeno, mislim da su čitateljice veće ljubiteljice lijepe književnosti, kod njih je izraženija potreba za identifikacijom s djelom, dublje i jače proživljavaju pročitano, vole podijeliti iskustvo pročitanog, preporučiti dalje, strastvenije su. No, isto sam i dojma da premalo premošćuju svoje već ustaljene čitateljske ukuse, u pravilu rjeđe posežu za drukčijim i raznovrsnijim, što je pak češći slučaj s muškim čitačima. Više publicistike pročitaju muškarci, više područja „pokriju“, a možda češće i koriste tehnološke gadgete samim tim i e-čitače, razlika tiskano vs.elektroničko manje im predstavlja. O zastupljenosti pojedine dobne skupine reći ću sa sigurnošću da je najmanje učlanjenih u knjižnice srednjoškolaca i adolescenata, kada čitanje u znatnoj mjeri i padne.

Kako e-knjige utječu na tradicionalnu knjižnicu i smatraš li da će e-knjige jednog dana zamijeniti istu?

Obogaćuju fond knjižnice, naravno ako si knjižnica financijski može priuštiti paralelno puniti fond tiskanih knjiga i e-knjiga, e-zvučnih zapisa, e-časopisa, e-novina, te graditi bazu podataka digitalnih zapisa. Ne vjerujem u istiskivanje jednog medija drugim, jer niti je propao radio, niti su se kino-dvorane zatvorile, niti novine prestale izlaziti. Osim toga ako se na knjižnice gleda isključivo kroz prizmu „zbirke organizirane tiskane građe“ onda one neopravdano dobivaju tu patinu „tradicijskog hrama i čuvara papirnate baštine“. Ali knjižnice su naravno živi centri, žile kucavice kulturnog života nekog mjesta/grada, ponekad zamjenjuju muzeje, galerije (ako ih malo mjesto nema), ustanove javnog dobra čija je široka paleta (besplatnih) događanja koje nude medijski premalo popraćena. No uostalom takvo je stanje s kulturom u cijelosti.

Kada je riječ o financijskom i području nabave, kako se knjižnice opredjeljuju na određene knjige?

Nabavna politika u knjižnicama je složena, a i poprilično individualna stvar svake knjižnice. Pojedine (veće) knjižnice rade svoje smjernice za nabavu građe, a rukovode se propisima i standardima koji vrijede za narodne knjižnice. U svakom slučaju nije ili ne bi trebala biti proizvoljna stvar voditelja nabave. Važan čimbenik u izboru građe jest i kojoj vrsti knjižnica pripada. Naša je recimo narodna, a županijska pa tako i postoje propisi o udjelu znanstvene literature (45%), beletristike (35%) dječje literature (15%), i priručnika (5%). Naravno ako se uzme da knjižnica mora zadovoljiti min. 80% čitateljskih potreba svojih korisnika (a među njima nema neki značajan postotak studenata ili znanstvenika) onda se ovi omjeri vezani za županijsku knjižnicu ne bi trebali uzimati zdravo za gotovo. Najbitniji čimbenik je čitateljska struktura, za što knjižnica treba provoditi konstantne ankete i upitnike o dinamici čitanosti. Očekivano jest da se selekcija izoštruje s manjkom financijskih sredstava. Uglavnom se ide na sigurno, a ako knjižničar pouzdano zna koju knjigu je već otkupilo ministarstvo kulture, zasigurno je neće uzeti u još jednom primjerku. Neki od kriterija na koje gledaju knjižnice jesu interes korisnika, pozicioniranost naslova na listama čitanosti, ugled autora i izdavača, recenzije istog, kvaliteta prijevoda, lekture, korekture, izdanja, općenito opremljenost djela, pa i fizičke karakteristike. Naravno, ako knjižnica ima zavičajnu zbirku, svi kriteriji padaju u vodu jer je u okviru obaveznog primjerka ima zadatak nabaviti.

Naposljetku, kako bi po tvome mišljenju knjižničari, učitelji i profesori mogli potaknuti mlade generacije na pisanu riječ i koja je tvoja poruka za autore, čitatelje i sve oni koji će to tek postati?

Kako se čitateljem ne rađaš, nego postaješ, u tom oblikovanju osobe u onu koja je voljna čitati i iz gušta i iz potrebe, trebalo bi upregnuti sve društvene sfere koje oblikuju neko javno mnijenje i kreiraju vrijednosni sustav. Jer s jedne strane graditi kulturu spektakla i jeftine zabave u koju smo duboko uronili, a potom lamentirati o društvu znanja, važnosti čitanja i obrazovanosti, ne vodi ničemu. Jednostavno trendovi koji se gaje, njeguju i guraju kroz mainstream medije potiskuju parcijalne i nesustavne napore kojima se obrazovno-kulturne strukture bave. Da, da naravno da knjižnice sudjeluju u kreiranju i osmišljavanju svojih „recepata“ za poticanje čitanja, jer eto kreće se od malih (i upornih) koraka i entuzijasta koji ih žele provoditi. Izravno iskustvo mi je pokazalo da su djeca najzahvalnija čitateljska publika poprilično nezagađena vanjskim „kulturnim“ utjecajima. Kako mi je i neka „poslovna misija“ stvarati buduće čitače, organizirano i revno kao knjižnica provodimo razne radionice, pričaonice, susrete, igrokaze koje već najmlađima približavaju pojam knjige te ljepotu i važnost čitanja i odrastanja uz/kroz knjige. A onda dođe školski period kad ih lektira ubije u pojam hahahaaaha, pa onda ostaju oni najuporniji koji uz zadane popise traže nešto za sebe, othrvaju se anti-čitateljskom trendu i postaju naši vjerni korisnici. Mislim da kad nastupi lektira, onda su tu učitelji na koje pada poprilično odgovorna uloga. Meni je recimo super potez jedne meni znane učiteljice hrvatskog jezika kojoj sama djeca kreiraju popis „lektire“ koju ona mora pročitati. A onda ju moraju i sami učenici. Postoje razne „niše“ i „fore“ kojima djeci (jer na njima svijet ostaje) možemo približiti knjigu. Možda je najgora stvar ići niz postojeću mainstream struju. Meni kao knjižničaru je uspjeh ako se neka ne-hit knjiga s velikim potencijalom probije do malog čitatelja. Veseli me kad već tako „mali ljudi“ dolaze u knjižnicu točno znajući što žele. Ili kad pitaju nas knjižničare za preporuku ili traže npr. „dobar povijesni roman“. Lijepo ih je gledati kako grade svoje čitateljske ukuse. Mislim da imaju poprilično odgovorne uloge svi oni koji su na bilo koji način „upleteni“ u čitalačku i čitateljsku problematiku. Meni se čini tako dobar jedan moto na nekom bookmarkeru na koji sam naletjela: „Nisam prosječan Hrvat, ja čitam!“. Pa eto poruka.. iskoračite iz prosječnosti