Kolumne

ponedjeljak, 19. rujna 2016.

Robert Janeš | Nevidljivi


hladna je kiša pljuštala
kao da zna da je ponedjeljak
žena je stajala ispod plakata zabranjeno plakatiranje
na autobusnoj postaji kod Lisinskog
(plače li ili su to kapi što joj se cijede s mokre kose?)

prazan je autobus projurio
kao da nikog nema na stanici
kao da nitko ne čeka
kao da smo nevidljivi
vozaču se sigurno žurilo uhvatiti vozni red
kao da je to nešto za što se možeš uhvatiti

tu ženu sam doista ugledao tek
nakon što nas je govno obilno zalilo
prljavom vodom iz jezerske ulice
oblik joj se pojavljivao polako
kao Herbertovom Nevidljivom čovjeku
prvo tužno lice sa tankim prugicama
koje su iscrtale suze ispirući blato
(da, bile su to suze s kapima kiše!)

a onda

ne znam zašto
rekao sam da nije sve tako crno kako izgleda
evo mene, nek' pogleda kako sam star
i ispada mi kosa koja odavno nije crna
i zglobovi me bole pa sam spor i ne stižem vozni red
i pamćenje mi ne radi
i svašta drugo ne radi

i nisam

rekla je da ide iz bolnice
da je bolesno dijete samo ostavila tamo
jer mora na posao
jebemti, pomislih, očito je kod kuće ne čeka netko
s kim bi podijelila bol
inače ne bi krila suze
među kapima kiše
na autobusnoj postaji
(da sam barem u onom autobusu što ganja vozni red...)

ja ne znam
ja nisam
od onih što znaju pomoći
i dadoh joj broj
ne svoj
posjetnicu od Obiteljskog centra
tamo, rekoh, ima ljudi koji znaju pomoći
bar ih je bilo u moje vrijeme
(koje li je to tvoje vrijeme?
začuh pitanje
ali ne vidjeh nikoga)

ušao sam u žuti autobus koji je napokon stao i otvorio vrata
(kao da bih mogao ući u jureći kroz zatvorena!)
pogledao sam još jednom u smjeru žene
kroz mokar prozor
od odraza svoga lica nisam vidio ništa
tek posjetnicu kako lebdi u zraku
i svija se, i polako pod kapima kiše
pretvara u gvalju mokroga papira

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.