Kolumne

petak, 30. rujna 2016.

Mirsada Madžareić | Jose Saramago: Svjetlarnik


Da pišem ovo za kolumnu i da moram odrediti neki naslov, onda bih ju nazvala "Taoci života". "Žele me oženjenog, beskorisnog i oporezivog?" pitao se Fernando Pessoa. "Zar to život želi od svih ljudi?. pitao se Abel. Sakriveni smisao života... "Ali skriveni smisao života je nemati život skrivena smisla."

Moj prvi susret sa Saramagom se dogodio kroz Ogled o sljepoći. Mislim, dogodio se on i prije, onaj moj ga je čitao, ali za mene je on uvijek bio u kategoriji - kad odem u penziju. Onda mi je preporučen Ogled, onda sam taj roman pročitala, i onda sam ga počela preporučivati svim jadnicima oko sebe. Toliko mi je bio dobar. (ima negdje i osvrt,) Nastavak je uslijedio uz Kolebanje smrt no nisam imala volje za dovršetak tog romana. Previše obaveza, mirovina će biti dugačka i prazna, nešto valja i ostaviti za to vrijeme. Kao. Da bih zatim uzela Svjetlarnik, prvenstveno za onog mog. Koji ga je pročitao u 3 dana i našao za shodno (opet) da mi u postupku čita dijelove romana kao što i inače radi ako je u pitanju stvarno dobro štivo. I pokazalo se dovoljno dobrim da se i ja okušam. Možda zato jer je ovo njegov drugi napisani roman čija sama sudbina je posebna priča. Naime, odbijen je od strane izdavača prilikom prvog podnošenja, te je originalni rukopis zagubljen.

Odbijanje je na Saramaga imalo gotovo poguban učinak jer mu je trebalo gotovo 20 godina da se ponovo lati pisanja; u međuvremenu je rukopis pronađen, no proteklo je toliko vremena i Saramago jednostavno nije želio da se objavi za njegova života. Tako je originalni roman napisan još 1953. napokon ugledao svjetlo dana gotovo 60 godina nakon što je napisan. Jergović je u Jutarnjem napisao kako je "riječ o zanimljivom, vješto napisanom neorealističnom romanu o stanovnicima jedne lisabonske zgrade, koji bi se manje mogao svidjeti Saramagovim poznavateljima i ljubiteljima, a više onima kojima se proza portugalskog nobelovca činila teško prohodnom."

I doista, Svjetlarnik je gust, no prilično čitak rukopis. U njemu pratimo živote stanovnika jedne stambene zgrade u Lisabonu koju nastanjuju mahom siromašni parovi, prekarni radnici, ali i negdašnji pripadnici srednje klase. Svi oni imaju svoja poglavlja u romanu te pratimo njihove svakodnevne živote, upoznajemo njihove preokupacije, navike, želje i mane. Svakodnevna jadikovka im se mijenja dolaskom mladog podstanara Abela Nogueire čiji pogledi na život po meni predstavljaju samu okosnicu romana. Abel želi biti i uživati potpunu slobodu. Ne želi da ga išta veže, ukoliko osjeti kako ga neko "ticalo" hvata, on smjesta reže to ticalo i odlazi dalje. Za njega je pojam života, pojam apsolutne slobode od svih i svega. No da li je to doista tako? Kako bolje upoznaje svog stanodavca, folozofa-postolara Silvestrea, tako se i njegovo razmišljanje o slobodi počinje kolebati. Svi likovi imaju svoje poimanje slobode, i svakog od njih nešto ili netko drži u svojevrsnom zatvoru.

Saramago vješto portretira njihove osobne zatvore baveći se za 1953. godinu iznimno kontroverznim temema poput promiskuiteta, nasilja u obitelji, prostitucije, lezbijske ljubavi. Ali prije svega se bavi samim mikrokozmosom ljudskog života. Ne znam u kojem smjeru bi njegova spisateljska karijera otišla da je ovaj roman objavljen onda kad ga je i napisao. Ali mi je strašno drago što je objavljen pa makar i 60 godina poslije. Kao što se svakodnevno možemo uvjeriti, teme kojima se on bavio su i dalje kontroverzne u određenim pogledima. Možda se o njima malo više i malo slobodnije piše, ali u ovim našim pasivnim krajevima, Svjetlarnik je za neke jednako kontroverzan i danas. Sloboda je zeznuta stvar. Kao i sam život.

Nema komentara :

Objavi komentar