Zavjesom prigušio mjeseca romansu
kojom je odzvanjalo polje u bjelini.
S ljubavlju i "laku noć" pozdravio brezu
i ostavio ju da sniva u tišini.
Lijek je kao sudbina kliznuo niz grlo,
legao sam skupiti i hrabrost i snagu.
Ne znam što me čeka kad napustim javu,
al' najviše bih volio sanjat' svoju dragu.
U najtajanstvenije one mrtve sate
(pijani su zaspali a trijezni još sniju),
u mom umu usnulom, što lud je i danju,
zaplesali demoni koji noću bdiju.
Osudili me oni koji usud kroje
na kaznu, tako strašnu, kakvu nikad budna
duša ne bi pojmila, jer ni ne postoji,
al' logika iz sna je budnom umu čudna.
U stravi sam urlao nesuvisle riječi,
misleć', od moje groze cijeli svijet odzvanja.
zapravo sam šaptao, buncao u znoju,
kao svaka budala koja ružno sanja.
Na najgore paklenske bacili me muke:
kirurzi mi iz mozga režu uspomene.
Prijatelji, potoci, djevojke i šume,
rasplinuli su se u sasvim blijede sjene.
Iscrpljen i prestravljen, kriknuo sam u noć,
misleći da vapaj moj diže zemlju s groba.
Rasanjen se našao u malko boljem svijetu,
u kojem vlada, ipak, mrvu blaža zloba.
Odgrnuo zavjesu. Mjeseca već nema
a pahulje skrivaju moju dragu brezu.
S prozorske daske, sneno, crni kos me gleda.
Smiješim se i sreća mi zamjenjuje jezu.
22. siječnja 2009.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.