Sonja Smolec | Guido da Verona: Cléo

Susret s knjigom koju je napisao Guido de Verona je pravo osvježenje. Knjigu Cléo tiskala je još 1926. godine Naklada zaklade tiskare Narodnih novina. Zahvaljujući Nakladnoj zadruzi „Ognjište“ ovaj izuzetan humorističan roman opet je dostupan čitateljima.

Svatko tko se odluči na čitanje ove knjige mora unaprijed biti spreman na iznenađenja. Premda je jezik maksimalno prilagođen današnjem čitatelju, nije se moglo u potpunosti izbjeći ponekom arhaizmu.

Pisati o sadržaju knjige bilo bi vrlo jednostavno, iako sam sadržaj i nije tako jednostavan.

Ljubav, pomalo minhaunzenskog glavnog lika, grofa, ne suviše obrazovanog ali s odličnim porodičnim pedigreom, s ulaznicom za svačiju plesnu ili kartašku večer ili neki drugi okvir druženja, se  pretvara iz komedije u tragediju, satiru...


Kako okarakterizirati lik koji će u svakoj trećoj rečenici spominjati vrsnost i kvalitetu svog sata ili umjetnine koju posjeduje? Na jednak način kao što radi takve stvari, on skače iz negativizma u pozitivizam. Svojim ponašanjem polako klizi iz naivnosti u lukavstvo kako bi postigao ono što je naumio. Čitatelj se vrlo lako može upitati: "Je li on zaista takav?" Opsjednutost ženama mu je kronična. Zaljubljenost u samog sebe poslovična, tragikomična. Sve dok ne ugleda Cléo.

S Cléo počinju i problemi.

Vrsnost spisateljskog pera Guida da Verona očituje se u svakoj rečenici. Kod njega ništa nije napisano tek toliko da se upotpuni tekst kako bi radnja išla dalje. Očito je, kao pisac, dobro proučio ljudske karaktere i društvo u kojem je živio, analizirajući ga i razlažući prema slojevima, od ljudi s grofovskim titulama do vratara, taksista...

Bez obzira o kome piše, svi likovi su višedimenzionalni, čak i oni koji se pojavljuju jednom ili tek povremeno, kao što su kuharica i spremačica Frankove prijateljice Margot. Premda ih pisac spominje tek usputno, pronalazi pravi način da ih čitatelju vizualizira sa svim njihovim karakteristikama. Posebna draž ovog humorističnog romana je da će se, možda, neki čitatelj potajno pronaći u nekom od likova ali, najvjerojatnije, većina se neće željeti poistovjetiti niti s jednim.

Važno je napomenuti da je da Verona pisac devetnaestog stoljeća i početka dvadesetog, da je pisao u Italiji, te da su njegova djela svakako bila pod utjecajem društvenih i političkih prilika tog vremena. Kako i u knjizi o piscu piše, svojim romanima uspio je tadašnje društvo zainteresirati za nešto više od dnevnih vijesti. Trebala im je dobra knjiga, koja se brzo čita i koja ih je mogla dobro zabaviti, a on im je to dao.

Ima li ičeg boljeg od intrigantne ljubavne priče koja će, možda, završiti onako kako bi to želio Frank, glavni lik, a i čitatelji? Put kojim će do toga doći uopće nije onakav na kakve smo u većini romana navikli.

Dijalozi, izmjene misli, kratke rečenice koje se često sastoje od jednorječnih pitanja i odgovora, protežu se i na po četiri stanice i nisu dosadni. Obrati radnje proračunato su izvedeni; pisac izuzetno dobro manipulira ekscentričnim zapletima.

Uz sve to, na vrlo profinjen način, kroz razmišljanja glavnog lika, govori o svojoj zemlji, Italiji:

"...Ne bi čovjek vjerovao, kako kultura s teškom mukom prodire u Italiju, jer eno, u Kini na primjer, imaju pagode, a pod strehama pagoda može se i po najvećoj kiši hodati po suhom."

No, kako bi i dalje zadržao osnovnu crtu Frankovog karaktera i njegove ostale osobine, nastavlja dječjom naivnošću...

"...Uostalom, ne znam pouzdano, da li i u Kini pada kiša, jer su svi kineski kišobrani načinjeni od papira i od najtanje svile, pa su prema tome za sunce a ne za kišu...

Težak je zaista teret klasična naobrazba...."

I tako pisac, s jednakim žarom, nastavlja u istom stilu. Frankova opsjednutost kvalitetom svega što posjeduje je više no komična. Njegov sat marke "Longines" spominje se gotovo jednako često koliko i ime voljene osobe. Možda čak i češće.

Jedan od njegovih mnogobrojnih „bisera“ je brojanje minuta koliko traje jedan ili drugi poljubac.

"...Orukavičena ruka pružala se iz kočije, moje su se usne upile u nju s ganućem i molbom, poljupcem koji je potrajao ne manje od osam minuta. Kad je taj bio dovršen, započeo sam s drugim koji je potrajao trinaest minuta."

Likovi koji su, čak i za sadašnje vrijeme, upitnog morala, bili su tada za čitatelje prava poslastica. Mješavina romantike i romantizma, dekadencije i materijalizma, fino je izbalansirana na način da ne vrijeđa nikoga a svakoga može zabaviti.

Iz svega navedenog je očito što je čitatelje privuklo knjigama da Verone. U vremenima svjetske krize, pred prvi svjetski rat i za vrijeme rata, osim elementarno potrebnih stvari za preživljavanje, ljudima je nedostajalo još nešto - ono nešto što će ih podignuti iz sive svakodnevice i straha od nadolazećeg.

Vrhunac komičnosti romana su, ne direktno ljubavni jadi glavnog lika, već dvoboji koje je, doslovce, sam sebi ciljano i proračunato naručio, ni više ni manje nego šest njih, tijekom kojih do izražaja dolazi već ranije spomenut dio njegovog minhauzenskog karaktera, tjerajući čitatelja da se zapita i kaže: "Ma daj, pa nije valjda bio baš toliko šašav!"

Vrhunac ljubavi u sukobu je sa situacijom kad voljena više nije samo lijepo našminkana i odjevena žena već još jedna osoba u stanu i u krevetu koji uskoro postaje premalen, s kojom treba sve dijeliti, kao što je i stolac na kojem se uglavnom ne sjedi.

Sve navedeno nekako se može podnijeti, uz ponešto truda i usuglasiti, no kako podijeliti pažnju i bizarnu ljubav prema prepariranom psu prema kojem imaju sasvim različite osjećaje?

Za sve koji se žele nasmijati i dobro zabaviti, moje iskrene preporuke!

Naklada: Nakladna zadruga Ognjište