Iz kojeg to kromosoma
ove maglene tuge panonske
i slavenskih šuma dubine
tonu me boli i čujem bugarštica zov?
Što dalje u vrijeme kročim,
to češće čujem bubnjeva starih zvuk,
i Perunov smijeh blizak i živ što slika
oca na ognjištu staru.
Ponekad samo uzburka me more
k'o davne kad ugledaše ga,
al' onda romanse i balade obgrle me, i vrate
da s dušom strasnom zapjevam tad.
I preplavi me toplina neka,
korijenje u kamen pohrli i srce u svemir uroni,
a krošnje lipa i hrastova davnih
domaće duhove ožive.
Tko povede divlje kolo uz njisku konja kraj vatre
uz kamenih oštrica odsjaj u zvijezdama?
Što me to zarobi u vječnoj pjesmi bola
koju srce samo stvori?
I neka sam prokleta karmom prošlosti,
i neka krv mi ključa sjećanjem
kad trn u srcu davno zaboden
i danas klija zelen.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.