Robert Janeš | Pranayama

Gledao sam kako hvataš
naše trenutke
kao vješt slikar života
prilagođavajući se otklonima
pravocrtnog kretanja kista
u odnosu na platno

Slušao sam kako primjenjuješ
napredne tehnike disanja
kao nevidljivi zid
zadnje crte odbrane
od mojih lamentiranja o nama
kao samorelativizirajućim bićima
sklonim zastranjivanjima
u shvaćanju apsoluta ljubavi

Pjevao bih ponekad
uznemiravajući tvoj redoslijed
vjerovanja
onu Johnnyevu:
Because you're mine, I walk the line
sluteći da znaš
da to nije moja pjesma

Da, znam
za tebe je bila uvredljiva
moja odluka
da ne ostarimo zajedno

Ali, znaš
konačno shvatih
da samo su dva daha bitna:
onaj udah na početku
i onaj izdah na kraju

Sve ostalo
između
samo je dobra ili loša
tehnika disanja
na koju ja imam pravo
jednako kao i ti