Morao sam nositi veću količinu staklenih boca s nekog mjesta ne neko drugo mjesto. Mjesta nisu bila važna, značajan je bio put između te dvije krajnje točke. Put je bio zamrznut. Debeli sloj leda prekrivao je stazu kojom je trebalo poći. Odlučio sam navući čarape preko rukavica da mi se ne skliže. Na rame sam stavio krpicu za izbjeljivanje sunčanih naočala kad mi zatreba više svjetlosti, a oko vrata objesio cipele penjačice koje još nikad nisam koristio. Na izlazu iz kuće zastajem razmišljajući treba li uzeti samo toplosicu punu termo čaja s rumom ili da uzmem i ruksak s namirnicama prve pomoći...
Iz sna me budi zvuk mobitela.
Tražim naočale na noćnom ormariću ispadaju mi iz ruke pa ih tražim pored kreveta po podu hvatam ih one opet ispadaju mobitel zvoni ja stavljam naočale konačno na oči ali stakla su im potpuno zamrljana mobitel i dalje zvoni ja tražim krpicu za brisanje stakala mobitel još uvijek zvoni (u biti - svira onu melodiju kad Osgood kaže Jerryju – 'Well, nobody's perfect!') ne mogu je naći neki glas mi govori da sam je stavio na rame ali tamo je isto nema javljam se na mobitel iz slušalice čujem glas prijatelja – 'Čovječe daj pogledaj kroz prozor – ja mu odgovaram – znam znam napadao je snijeg ali kod nas već šest dana pada bez prestanka – a on govori – Ma ne kakav snijeg pada kiša sve je poplavilo evo čuj kako pada – shvaćam da otvara prozor i gura mobitel van da bih i ja čuo zvuk kiše.
Ponekad, dok gledam kroz prozor u svo to žuto blještavilo vani, poželim čuti kišu kako romori po bijelom šljunku na stazi.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.