Na travi ležim,
plaštem prošlosti pokrivena,
opijena nebom kao vinom,
sanjarim kad sam slobodna
kao ptica bila, u kristalnoj ljepoti
svemira uživala,
u nebu boje lavande
male tajne skrivala.
Drhtavi treptaj,
treperava iskra trebala je samo,
pa da lađom života zaplovim
uzvodno, prema izvoru,
prema vremenu
kad su rosna mirisala jutra,
zlatila se podneva,
pjesmom tonulo u plave sutone,
kad su u vrtu života,
ruže još besmrtnom ljepotom cvale,
ispod neba boje lavande.
Rasplinem se od praznine,
misli ostanu na pola puta.
Ima li smisla sanjati,
vrijeme usporavati,
nadu gajiti,
u smislu smisao tražiti
kad većinu dana
oplakuju kiše.
Sivo je moje nebo boje lavande.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.