Matilda Mance | Čarobnjaštvo u knjižnici

Bilo je već kasno. Knjižnica se zatvarala u sedam sati navečer, a ja još uvijek biram knjige. Još samo petnaestak minuta imam vremena za izbor. Tražila sam neku ne debelu, neku smješnu, duhovitu knjigu, s malo likova, roman koji mogu pročitati za najviše dva – tri sata. Ništa ozbiljno, napeto, filozofski teško, tek da mi prođe dan i smirim misli o sutrašnjem posjetu liječniku.

Jedna žena sijede kose s naočalama, jednako tako prolazila je između redova posloženih knjiga, zavirivala u pojedine stranice i zatim bi produžila dalje. Zaustavila sam se i ja u redu u kojem je do maločas bila ona tražeći neki roman. Približila sam se sasvim blizu police s knjigama, stavila naočale na nos i čitala naslove.

Odjednom neka me mala ruka zgrabi za nos. Prenerazim se. I prestrašim. Brzo sam se odmaknula od police, ali nakon ruke, iz listova knjige pojavi se cijeli lik i tijelo. I to ne bilo tko već ona ista žena koja je maločas prošla kraj mene, ali u minijaturi. Majušni njen lik, sijede kose, s naočalama, u klasičnom kostimu i ravnim cipelama stajao je gotovo na rubu police i smiješio mi se.

- Zar me ne prepoznajete? – upita žena tananim i tihim glasićem.

Nagnuh se prema njoj i upitam:

- Ma tko ste vi?

Pritom sam se okrenula ne bih li se uvjerila da me niti jedna knjižničarka ne čuje, jer bi pomislile da sam luda kad razgovaram sama sa sobom.

- Stvarno me ne poznaješ? – ponovi maleni lik žene, govoreći mi „ti“.

Napnem mozak. Nekako mi je poznata. Znam da sam ju negdje viđala, možda baš ovdje u knjižnici, možda na televiziji, u novinama, u prolazu gradom.

Ne, ne mogu se sjetiti.

- Ne znam tko ste – prozborim.

- Oh, nisam se toliko promijenila. Hajde, sjeti se prvih dana tvoga školovanja – reče žena.

Misli su mi se vratile unatrag. Moje školovanje započelo je u jednoj staroj zgradi, s drvenim podovima, drvenim klupama, velikom pločom i puno kreda. I mokrih spužvi s kojima sam kao redar znala brisati tu ploču.  Da, sad mi je taj lik postao sve zanimljiviji. Pogledah je bolje. Lice slično mojoj prvoj učiteljici Mariji. Ja i moji suučenici bili smo joj posljednji đaci prije njenog odlaska u mirovinu.

- Ali, sada prije par minuta prošli ste pored mene. Vi ste to bili, zar ne? Kakvo je to vaše čarobnjaštvo? – upitah nervozno. Nisam voljela ni Harry Pottera ni slične likove. Uvijek sam stajala čvrsto na zemlji, a sad mi se događaju ove čudne fantastične stvari.

- Ponekad, samo ponekad išećem iz ovih mojih stanova među koricama i prođem između redova, gledam u ljude, znatiželjna sam kakvi su, koje knjige vole, pa uskačem onda u neku koju želim da pročitaju, pomaknem je, pa sama knjiga padne u ruke čitatelja. I tako ih mamim da čitaju sve najbolje što se u ovoj knjižnici nalazi.

- Ali - opet pitam – zašto ste u knjizi?

- Sjećaš li se koju smo knjigu prvi puta zajedno čitali u razredu?

Nisam se mogla sjetiti.

- Ne sjećam se – rekoh.

- Ah, draga moja, pa svi ste bili oduševljeni. Bila je to knjiga „Guliverova putovanja“. Sjećaš se sada? Od Jonathana Swifta.

Prisjetih se toga. Pola učenika je htjelo biti Guliver, a pola mali patuljci. Ona je navijala za patuljke. Kimnuh glavom.

- Uvijek sam željela biti među knjigama. Ali odabrala sam učiteljski poziv. U to vrijeme taj je poziv bio siguran, lako se našao posao, učitelje se tražilo i poštovalo. A kad je došlo vrijeme za mirovinu, posvetila sam se čitanju. Ova je knjižnica postala moj drugi dom. Pročitala sam bezbroj knjiga, a jednako tako još je bezbroj ostalo  nepročitanih. Pa kad se približilo i vrijeme moje smrti, zaželjeh da ostanem uvijek negdje među knjigama, među tisuću različitih života i ljudi, i svakojakih događanja. Da mi bude i nadalje zanimljivo. I gle, čudo se desilo. Moja se želja ispunila. Lutam u knjigama, među policama tražim one najzanimljivije, a kad zaželim pretvaram se u staru dobru učitejicu i prošećem između čitatelja, slušam što govore, a nađoh svoje mjesto i na knjževnim večerima Ondje u kutu pokraj prozora sve čujem i sve vidim. I uživam u spoznaji koliko ljudi, i mlado i staro vole čitati. Naravno, i pisati.

Zagleda se u mene i upita:

- Jel' ti pišeš? Sjećam te se da si imala uvijek zanimljive zadaćnice iz hrvatskog jezika.

Nisam znala da li da joj otkrijem svoju tajnu. Ipak rekoh:

- Da, pišem.

- Daj, reci malo više. O čemu pišeš.

- O psu koji govori i razumije ljude – rekoh tiho i brzo dodam:

- To je izmišljena priča. Nešto za djecu. Nema takvih pasa.

Ona me pogleda dugim pogledom i reče:

- Drago dijete varaš se, varaš. Svi psi razumiju ljude, a  neki i govore. S koliko njih sam ja već razgovarala ovdje – nasmije se.

- I znaš, biti će im drago da još neki pas dođe u naše društvo. Bit će nam veselije i bučnije.

Pogledala sam na sat. Nisam izabrala još niti jednu knjigu.

- Uzmi ove dvije – reče mi moja učiteljica pa s police pomakne dvije knjige. Uzeh ih u ruke i pogledam u naslove. Nisam ih još čitala. Dignem pogled, ali nje više nije nigdje bilo. Nestala je tiho, kao i što je došla.

Osvrnem se oko sebe. Knjižničarka mi je prilazila. Upita:

- Izabrali ste. Dođite, zatvaramo.

Uzme knjige, uvede ih u registar posudbe i dade mi ih u ruke.

Na čas mi se učinilo da su joj ruke pritom izgledale baš kao i u moje stare  učiteljice.

Ona se samo nasmiješi, okrene se bez riječi, zađe među police knjiga i nestane mi s vidika.