Upili su trotoari naše korake
i ulice mirišu našim hodom i pokretom,
tuđa lica cvatu našim pogledom,
koja će nas pratiti do posljednje rake.
Tu sve su naše žudnje i naše ljubavi,
ukradeni pogledi ispod trepavica,
prvo crvenjenje djevojčice u ljubavi
i prva strast, što prelijeće preko lica.
Desno gore, desno opet dolje
i tako uvijek i tako neprekidno
i svaku večer tako i kao bez volje,
a u stvari svjesno, ali nepredvidno.
Mirisi, boje i sjaj djevojačkih očiju,
uvijek isti ritam muških i ženskih nogu.
Tu mnoga se i mnoga ljubav začima,
čiji strasni grčevi traju mnogim bludnim noćima.
Krzna, šeširi i kose spremno zaglačane
za sastanke obećane i neobećane,
održane i neodržane, a onda razočarane,
ljubavi rane, što kasnije sve dane krvare ko rane.
I pomiče se, i giba se i ziba tako ulica
i prima ljude sve nove i nove
sve do trube proroka Jerihonove:
za nekoga milosnica, a za nekog ubojica.
____________________________________
Ivo Ladika (Stažnjevec, Varaždin, 29. listopada 1912. − Vis, 16. kolovoza 1984.)
hrvatski pjesnik, leksikograf i novinar.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.