Srebrenka Cernić Hotko | David Byrne: Sve o glazbi

Knjiga koja me je pretvorila u slušatelja knjige!  Nisam glazbenik , ali znam slušati; nisam pisac, ali znam čitati…i osjećam da znam ( možda neskromno, ali..) otslušati i prepoznati, pročitati i prepoznati, barem za mene, važne dijelove svih kreativnih i umjetničkih izričaja ( dakako ne u smislu da mi i svi odgovaraju ida se u njima prepoznajem); Zato me Byrneova knjiga oduševila. Unatoč glazbene neobrazovanosti, poigrala sam se glazbenim pojmovima tempa i jačine glasa:

Krenula glazbeno čitateljski sa andante , mislima pianissimo, pa moderatom naglo u presto, pa vivo, vivo u misao forte, preko ritandandoa  iz crescenda u decresendo svojih misli spuštam u lento i zaključujem kako je glazba uistinu „zvonka radost“.

Paralela sa literaturom je nevjerojatna…  Knjiga je uspjela napisati zvučnu priču o glazbi od nastajanja, razvoja, transformacija… do njezine slobode, življenja, „pripitomljavanja“ robovanja, u svim kontekstima života, društvenim okvirima- gdje ona jednako prolazi ciklički put razvoja: od slobode, zatvaranja, nerazumijevanja,robovanja, do ponovnog oslobađanja… U mnoštvu toga ispisanoga postoje dijelovi koji mi nisu važni, ali sam ih pročitala- onaj ekonomsko-financijski , ali sam uvjerena da mnogim mladim glazbenicima može dati uvid u temeljnu sliku onoga čime će se sretati.

Glazba- jednostavna riječ, a iza nje mašinerija u kojoj bismo se izgubili… U samo jednoj riječi ne krije se ono što volim ili ne volim slušati, već otvara bezbroj putova kojima moje glazbeno neznanje, može postati slušateljsko znanje; ne moram voljeti opere, i mislim da Byrne nije doslovce mislio da ako ne razumije ne cijeni tu vrstu glazbenog stvaralaštva; kao što u jednom dijelu govori o tome kako glazba ne stvara „negativne ljude“, a mafijoze vole opere i operete… hmmm: ili kada govori o visokoj umjetnosti - opet ne mislim da pravi u tome diskriminaciju… Stvar je po meni jednostavna - glazba ima žanrove koji se pamte, tehniku koju se primjenjuje, talente koji je stvaraju i prostor u kojem se ona najbolje, ali uživo, pohranjuje u sve neurone… Ne mislite li da je to slično literaturi? Bitni su istančani slušatelji (zato: „ Pjevaj  Nives i u Lisinskom. Niti ću te gledati, niti slušati, ali poslije Tebe doći će netko drugi čiju glazbu će biti moguće upijajući slušati…) .