Sonja Smolec | Harper Lee: Idi, postavi stražara

Harper Lee, autorica svjetskog bestselera Ubiti pticu rugalicu, objavila je i svoj drugi, odnosno kako mnogi kažu, prvi roman.

Nema nikakve svrhe uspoređivati ova dva romana. Premda oba govore o istoj zajednici, gradu, obiteljima, i premda je svaki napisan iz gledišta iste osobe, "Ubiti pticu rugalicu" iz vremena kad je autorica pisala o Scout - djevojčici i "Idi, postavi stražara" iz vremena kad je odrasla i kao studentica došla provesti ljetne praznike s obitelji i svim drugim dragim joj osobama.

U odrasloj Jean Louise i dalje živi Scout, nestašna i pomalo neukrotiva djevojčica kojoj je gotovo sve bilo dozvoljeno i koja je odrastala pažena i mažena. Život u gradu Maycombu, gdje su zajedno živjeli bijelci i crnci za nju nije bio upitan. Svatko od njih imao je svoje mjesto i posao koji je obavljao, sve je imalo neki svoj red o kojem nitko nije postavljao pitanja, družili su se, po mišljenju male Scout, bez ikakvih predrasuda. Svemu tome doprinio je stav i odgoj njenog oca, koji je radio kao sudac i njene dadilje, crnkinje.

Petnaestak godina kasnije Jean Louse se suočava s tom istom zajednicom koja se, po njenom mišljenju stravično promijenila a očekivala je da bude jednaka onoj kakvu ju je oduvijek doživljavala. Nije se uklapala u njihov način života.

Harper Lee izuzetno dobro ulazi u psihu mlade djevojke, mažene i pomalo razmažene, ali djevojke koja je rasla, kako sam već spomenula, uz oca suca koji ju je u potpunosti štitio od života kakav je on zaista i bio. Međuljudski odnosi nisu se promijenili preko noći ali sada odrasla Scout odjednom otkriva jedan sasvim drugi svijet, mala buntovnica postaje velika buntovnica. Otkriva da život baš i nije onakav kakvim ga se sjećala i kakvog je zamišljala da će biti.

Premda svoje studentske dane provodi u New Yorku, za nju stranom gradu, povratkom u svoj rodni grad Maycomb ona otkriva da je došla među ljude koji su njoj postali stranci. No, je li to zaista tako i nije li se Scout oduvijek od njih razlikovala? Da, samo tada su joj, kao djetetu, svi tolerirali njene nestašluke.

Atticus, njen otac, sada je zašao u godine koje Scout i prihvaća i ne prihvaća. Prihvaća mogućnost da je ostario, jer starost dolazi svima ali se daleko teže nosi s mogućnošću njegove fizičke nemoći. U ocu je uvijek gledala svog idola, pravednu osobu koja u ničemu ne može pogriješiti.

Gotovo sve osobe s kojima se ponovo susreće, pa čak i njena dadilja, njoj su postale strane. Slobodoumna Scout ne može i ne želi pod svaku cijenu prihvatiti mogućnost da i ona postane jedna „od njih“, da se utopi u jednoličnosti svakidašnjice njenog rodnog grada. Još uvijek je pod utjecajem onog vremena kad se činilo da je sve u redu, da je baš onako kako treba biti.

„... Sjedila je preda mnom i nije vidjela mene, nego je vidjela bijelce. Podignula me i sad je nije briga.

Nije uvijek bilo tako, kunem se da nije. Ljudi su, iz nekog razloga, nekoć imali povjerenja jedni u druge, ne sjećam se zašto. Nisu se tad gledali kao kopci...“

Za Scout i njen način razmišljana postoji važan faktor – odrasla je bez majke. Premda je imala svu moguću pažnju i ljubav koju joj je otac mogao dati, i premda je imala svu pažnju dadilje crnkinje, ona na neki način odrasta „oštećena“. Nedostaje je ona prava majčinska ljubav koju nikako, unatoč svoj pažnji, dadilja nije mogla zamijeniti. U njoj nema one ženske samozatajnosti i mekoće koja se, na neki način od žena i očekivala, a koju je mogla naučiti od majke. Scout je odrasla u snažnu osobu, mnogo snažniju i odvažniju nego su njen otac i njen prijatelj iz djetinjstva, za kojeg se pretpostavljalo da će se i udati, očekivali. Ona im se suprotstavlja po cijenu da se više nikada ne vrati u Maycomb. Tome još više pridonosi njena teta koja ju još uvijek tretira poput one nekadašnje male Scout.

U svojoj ljubavi prema bližnjima, nerazumijevanju i neprihvaćanju promjena, Scout je u jednom trenutku spremna krivicu prebaciti na sebe.

“… Sve što sam smatrala ispravnim i pogrešnim naučili su me ovi ljudi – ovi isti, upravo ti ljudi. Dakle, u meni je stvar, ane u njima. Nešto se sa mnom dogodilo.”


Scout je definitivno antirasist i spremna je unatoč svemu na što je naišla, suprotstaviti se i svojim najbližima, što i čini. Njen sukob s očevim bratom je kataklizmičan. Svakako nije nešto što bi kao čitatelji očekivali.

„...Sa šezdeset godina bit ćeš ista kao i sada – samo što ćeš tada biti medicinski slučaj, a ne moja nećakinja. Sklona si tome da u mislima nikome ne daješ prostora za njihov način razmišljanja, ma koliko ih smatrala šašavima...“

Dakle, Scout ostaju dvoje mogućnosti – prilagoditi se, ako ne u potpunosti a ono bar djelomično, načinu života kojim žive svi njeni prijatelji i rodbina, ili otići. Ona je spremna okrenuti leđa svemu i učiniti ovo drugo.

Unatoč svemu što je učinila i izgovorila, njen otac se na nju nije ljutio. Bio je sretan što je Scout odrasla u snažnu, odvažnu osobu sposobnu suprotstaviti se svijetu. U svim njenim dvojbama naučila je veoma mnogo. Odrastanje, mada je tada već imala dvadeset i šest godina, cjeloživotan je proces.

Njen otac njeno buntovništvo doživljava kao konačno sazrijevanje:

„...Uvijek sam se nadao da će se moja kći zauzeti za ono što smatra ispravnim – da će se prije svih usprotiviti meni.“

Jean Louis zatečena je očevom reakcijom:

„... Bože, što sam sve naučila. Nisam htjela da mi se naruši moj svijet, a htjela sam zgaziti čovjeka koji mi ga nastoji očuvati. Htjela sam pregaziti sve ljude poput njega... sve je pitanje ravnoteže. Ne mogu ga pobijediti i ne mogu mu se pridružiti..."

Scout se napokon, nakon dvadeset i šest godina, pretvara u Jean Louis. Otkriva da gotovo nitko koga je u svom životu upoznala nije onakav kakve ih je ona vidjela i doživjela.Svatko od njih imao je svoju "tvrdu" i svoju "meku" stranu.

Je li postojao poseban razlog zašto je ova knjiga čekala da bude objavljena? No, ako razmislimo o obrađenoj problematici – rasnoj diskriminaciji koja je šezdesetih godina u vrijeme izlaska iz tiska njenog nagrađenog romana „Ubiti pticu rugalicu“, za američki jug generalno bila „vrući krumpir“, i o tadašnjoj političkoj situaciji, ovakva knjiga, kao što je "Idi, postavi stražara", vrlo je moguće da ne bi bila srdačno dočekana, bez obzira na njenu izuzetnu literarnu kvalitetu. Jedno su bili Zakoni a drugo, gruba stvarnost.*

Harper Lee je spisateljica koja zna kako na „papir“ prenijeti ne samo priču već i svoje duboke emocije, jer očito je da je kao u jednoj, tako i u drugoj knjizi prisutna svoj svojim bićem, svom svojom osobnošću jer je i sama živjela taj i takav Jug i koja je objavu ove knjige smatrala svojim dugom, kako sebi tako i svijetu.

Za one manje upućene, naslov knjige istovjetan je Šestom redu iz Biblije, proroka Izaije:
Jer Gospod mi ovako reče: "Idi, postavi stražara! Što vidi, nek' javi."

Tisak. Znanje d.o.o.

__________________

*

– 1954. – Vrhovni sud zabranjuje segregaciju u školama.
– 1955. – Crnkinja Rosa Parks uhapšena je nakon što je odbila svoje mjesto u autobusu prepustiti bijelcu. Borac za ljudska prava Martin Luther King pokreće bojkot autobusa u Montgomeryju u Alabami.
– 1957. – Zakon o građanskom pravu koji štiti pravo glasa crnaca.
– 1960. – Novi zakon o građanskom pravu, koji se odnosi na pravo glasa crnaca i kažnjavanje određenih rasističkih zločina.
– 1961. – "Putovanje slobode" antirasističkih pobornika na jugu.
– 1963. – "Sanjao sam…": povijesni govor Martina Luthera Kinga pred oko 200.000 osoba u Washingtonu, koji govori o Americi bez rasizma. U Birminghamu u Alabami u eksploziji bombe u jednoj crkvi poginule su četiri crne djevojčice.
– 1964. – Martin Luther King dobio je Nobelovu nagradu za mir.
– 1965. – Snage reda napadaju antirasističke pobornike u Selmi u Alabami. Predsjednik Lyndon Johnson određuje načela pozitivne diskriminacije, kako bi potaknuo zapošljavanje pripadnika manjina i potpisuje zakon o glasačkom pravu.
– 1968. – Ubistvo Martina Luthera Kinga, neredi u 125 gradova, dva crna američka sportaša na Olimpijskim igrama u Meksiku dižu šake u zrak kao znak potpore militantnoj skupini za zaštitu prava crnaca Crni panteri.