srijeda, 13. srpnja 2016.

Sanja Baković | Najdraža su mi razdoblja mira, kad nikamo ne žurim, kada se otvori neko tiho vrijeme bez ikakvih obaveza


Sanja Baković rodila se u Splitu 1976. godine. Odrasla je u Bolu na otoku Braču gdje je završila opću gimaniziju. Diplomirala je studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Radila je kao novinarka u Večernjem listu i Aktualu, te se bavi medijima i odnosima s javnošću. Svoje pjesme čitala je na "Jutrima poezije" i na maratonu poezije u Sesvetama. Objavljivala je pjesme u književnom časopisu "Tema" kao i na književnom internetskom portalu knjigomat.hr.

Objavila je zbirku pjesama "Plovna mjesta" u izdanju Centra za kreativno pisanje (CeKaPe) iz Zagreba.

Zašto i kada ste počeli pisati?

Počela sam pisati kada sam naučila pisati, kao djevojčica sam uvijek nešto bilježila, piskarala, zapisivala neke svoje misli, stihove, iz neke unutarnje potrebe, iz nekog zova. Svatko ima neki način na koji želi reći kako osjeća i vidi svijet, moj je pisanje.

Kada pišete (ujutro, poslijepodne, navečer)?

Najdraža su mi razdoblja mira, kad nikamo ne žurim, kada se otvori neko tiho vrijeme bez ikakvih obaveza, to su obično rana jutra. Vikendi ujutro. Tada rastvorim prozore, slušam ptice i pišem.

Da li postoji nešto o čemu vam je teže pisati, npr. Ljubavi, akciji, bijesu?

O svim autentičnim emocijama je zahtjevno pisati jer je potreban iskreni kontakt sa sobom, zato ne bih rekla teško, više zahtjevno. Sve su emocije dio ljudske prirode. Rado bih da nikada nisam ljuta, tužna, razočarana. No, bez toga ne bi išlo. Teško je pisati o gubitku, o nužnosti promjene koja se nakon gubitaka događa, i spoznaji vlastitih promašaja, to je teško. To potpuno razotkrivanje je teško, neka vrsta rizične izloženosti, no bez toga za mene pisanje nema nikakvog smisla.

Koliko vam je čitanje knjiga pomoglo, odnosno potaklo vas na pisanje?


Čitanje je neizostavan proces pisanja, da bih pisala, stalno i čitam. Jedno drugo gura. Čitanje knjiga bilo mi je i još uvijek jest ključno o pisanju.

Što vaša obitelj misli o vašem pisanju? Da li vas podupire ili smatra da je to čisto gubljenje vremena?

Moja obitelj me podupire, iako se bave nekim potpuno drugim stvarima. Zapravo je svejedno, čime god da se iz srca bavimo, činimo to pogonjeni unutarnjom potrebom, podupirali nas drugi ili ne. Važno mi je da podupirem samu sebe. Ali, da, obitelj me podupire, iako me ne razumije do kraja.

Da li se bavite još nečime osim pisanjem?

Rekla je jedna moja prijateljica da se čudi kako općenito dobro funkcioniram a da ne napuštam taj svoj oblak. Ponajviše se bavim bivanjem u tom svom oblaku. Ostalo nekako stignem. Jedna od mojih velikih ljubavi je yoga koju prakticiram i poučavam. Imam svoj posao od osam sati, u jednoj javnoj instituciji radim u odnosima s javnošću. Upisala sam doktorski studij iz Etnologije i antropologije kojim se također moram dosta baviti. Ponekad moram i spavati, imati društveni i intimni život. Nema čvrstih granica između svega toga i sve se pretapa i dopunjuje. O čemu bi se pisalo da nema životnog iskustva, o čemu bi se pisalo da nema unutarnjeg iskustva?

Kojeg književnika ili književnicu bi rado pozvali na ručak (večeru) i razgovor?

Nemojte mi se smijati, pozvala bih Dostojevskog, al dugo ga već nema među nama. Pozvala bih Mircea Eliadea, povjesničara religije, ali i on je otišao još prije 30 godina. I pjesnikinju Anku Žagar, a ako se ohrabrim, pozvat ću je!

Objavili ste zbirku pjesama "Plovna mjesta" objavljena u izdanju Centra za kreativno pisanje (CeKaPe) iz Zagreba, kako je nastala ta knjiga i koliko su vam radionice pisanja u tome pomogle?

Pjesme iz „Plovnih mjesta“ nastale su u periodu od tri-četiri godine. Pohađajući radionice pisanja proze, pa onda radionice poezije još intezivnije, počela sam pisati poeziju. Radionice su me gurnule više u prostor pisanja i čitanja, bile su pozitivan impuls koji je probudio nešto što je već bilo tu.

U Centru za kreativno pisanje 2012. godine upisali ste jednogodišnju školu pisanja, i pohađali paralelno radionice romana, kratke priče i poezije. Biste li i drugima preporučili radionice kreativnog pisanja?

Preporučila bih onima koje pisanje zanima i osjećaju ga kao svoj medij, ali im nedostaje neka vrsta konekcije s pisanjem, hrabrosti, koncentracija i znanja, potom onima koji žele istraživati, koji žele dobre preporuke za literaturu, koji su spremni učiti. Možda se u tome nađu ili ne, svejedno se stječu nova iskustva koja obogaćuju.

Pokrenuli ste na svome Facebook profilu pjesničku rubriku naziva "Odvalimo se poezijom" i svakodnevno objavljujete pjesme drugih autora, i na temelju toga je Centar za kreativno pisanje uveo novu rubriku na svojoj web stranici. Kakav je odaziv pjesnika i kako je nastala ideja?

Ideja je nastala spontano kada sam u jednom trenu osjetila da me dobra pjesma stvarno može „odvaliti“, oduševiti, ubaciti u osjećaj zadovoljstva…Određeni broj ljudi prati to što objavljujem, komentira, ili samo stisne „lajk“. Mnogi mi kažu da čitaju, no ne reagiraju jer nemaju potrebe. Stalno mi se ljudi javljaju i reagiraju, kako ih je neka pjesma dotakla ili potakla, šalju mi svoje prijedloge za objave, pa čak i svoje pjesme. Drago mi je da u ovom vremenu opće zasićenosti svim mogućim sadržajima i poezija ima svoje čitače i ljubitelje.

Vaši autorski tekstovi objavljivani su u književnom časopisu Quorum i Tema. Razmišljate li o tome da jednog dana pokrenete i vlastitu stranicu?

Da, razmišljam o web stranici, no nisam se još posložila i napravila koncept, al mislim da bih uživala u tome.

Kako ste se odlučili za naslov knjige "Plovna mjesta"?

Jedna od pjesama u zbirci koja mi je jako važna zove se također „Plovna mjesta“. I upravo u tom naslovu sadržana je i cijela priča o dvojnosti, o mjestu iz kojeg krećem i na koje se vraćam promijenjena, o prostoru i nužnosti kretanja, o nužnosti sidrenja i nužnosti plovidbe, o koordinatama koje me dotiču, ispunjavaju i zarezuju.

Na Ilirskom trgu 21. svibnja 2016. u kavani Palainka, bila je vaša prva promocija knjige "Plovna mjesta“. Josipa Marenić je napisala jako lijep osvrt na taj događaj. Je li ta promocija knjige ispunila vaša očekivanja? Kakav je osjećaj čitati pred publikom?

Promocija je ispunila moja očekivanja, i zahvaljujem od srca Josipi na lijepom osvrtu i svima koji su došli. Prije promocije bilo je i krize i treme, no kada smo počeli, bio je to kao iskren razgovor s dobrim prijateljem.

Spisateljica Josipa Marenić napisala je jako pozitivnu kritiku: "Najveća ljepota Sanjine poezije jest što unatoč točnoj određenosti, nikada ne nameće čitatelju stavove. Ona daje mogućnost da zavirimo u njezin svijet, da se zajedno otisnemo na pučinu i otplovimo s tekstom i ostavlja slobodu čitatelju da sam interpretira smisao te plovidbe". Koliko vam znači povratna informacija čitatelja? Kako reagirate na negativne kritike?

Drago mi je kad se ljudi koji su čitali knjigu jave i kažu da ih je pojedina pjesma dotakla, da su se prepoznali, da su u nekoj misli i stihu pronašli sebe. A negativne kritike učim prihvatiti. Nemoguće se svima svidjeti. Ludo bi i nezrelo bilo to htjeti.

Podijelite jednu pjesmu s nama iz vašeg prvijenca "Plovna mjesta"

Sanja Baković:

boje

cijelo popodne izmjenjivali su se oblaci, sunce i kiša.
zagledana u tu nestalnost, zarila sam nokat u obraz.
krv se iz lica već ranije povukla kao oseka.
pod noktom je izlazio samo miris plijesni u vlažnome danu.
kofer je nekoliko dana stajao u izolaciji,
njegovo otvaranje značilo bi odluku o ostanku ili odlasku.

kada sam ga otvorila, dan je poprimio miris opranog rublja,
u prostor su zračile pare kemikalija violet&pink.
majka je nasmiješena ušla i pričala o prošlosti. smijehom je
rastjerivala zabrinutost zbog situacije oko kofera. rekla je da je baka
kuhala jasenovu koru i vodom vunu seljanki bojala u crno

Možemo li očekivati uskoro novu zbirku poezije?

Nešto se već stvara, možda će to biti dio nekog budućeg rukopisa, no ne znam sada, neka još malo dišu „Plovna mjesta“. A nove pjesme možda jednom nađu neko svoje novo mjesto.

Ovo se pitanje odnosi na domaću književnu scenu i izdavače. Stvari ne idu uvijek svojim tokom i onako kako smo zamislili. Autor napiše knjigu, dijeli ga samo korak da rukopis ugleda svijetlo dana, a onda slijede odbijenice izdavača i ne odgovaranje na e-mailove. Jeste li se i vi susretali s ovim problemom?

Jesam, susrela sam se s odbijanjem, no znala sam da će nekako ta prilika doći. Živimo u izuzetno nezahvalnom vremenu. Zemlja smo male čitateljske publike, da ne pojašnjavam probleme izdavača posebno kada je poezija u pitanju, ponekad se teško se izboriti da knjige uđu u knjižnice. Unatoč tome, pisac mora pisati i biti strpljiv.

Ovo zanima mnoge mlade pisce koji počinju ili već pišu. Koji biste savjet dali mladim piscima kako, zašto i o čemu pisati?

Ako imaju potrebu za pisanjem, oni će znati o čemu će pisati.

Kako biste definirali sebe kao pisca?

Što bi se reklo, work in process.

Šta mislite kakva je budućnost čitanja/pisanja?

Budućnost čitanja i pisanja? Sigurna. Neizbježna.

Razgovor pripremio i vodio: Kruno Šafranić
Intervju je izvorno objavljen na stranici Pisci i Književnost

Nema komentara :

Objavi komentar