Patnje mladog autora XVII.

NESLAVNA SLAVA

Piše: Jelena Hrvoj

Iz čiste znatiželje sam krenula prelistavati bespuća interneta kako bih saznala kako žive (i kako su plaćeni) autori u ostatku ove naše lopte zvane Zemlja. Jedan od članaka „zapeo mi je za oko“. „The telegraph“ piše kako samo jedan od deset autora može živjeti od pisanja, dok se s vrha tog istog članka smiješi J.K.Rowling sa rukama prekriženim preko prsa. Ovih devet preostalih autora zarade manje od minimalca ili u najgorem slučaju - ništa.

Negdje usput stvorila se slika o tome kako su autori romana bogataši, prestižna elita intelektualaca. Ovaj drugi dio stoji, jer autori su oni koji pomiču granice kulture čitanja i intelektualnog napretka društva. Ali rijetki uistinu žive isključivo od pisanja.

Mnogi mladi autori upuste se u svijet pisane riječi maštajući o tome kako će njihove knjige pokoriti svijet, te kako će novac samo skakati u njihovom smjeru. Ako ste jedni od tih - molim vas, nemojte ni započinjati sa pisanjem. Ne želim ispasti babaroga. Dakako da je lijepo maštati i imati visoko postavljene ciljeve. Ipak nas ti isti snovi i ciljevi tjeraju na napredak. Ali u tom sanjarenju je nužno čvrsto stajati na zemlji s obje noge.

Autori danas rade razne poslove koji su nevezani uz pisanje. Ponekad rade i po dva ili više poslova. Dakle, tek je slobodno vrijeme rezervirano za onaj dio u kojem se možete nazvati „spisateljem“. Potrebno je balansirati između mnogih obaveza koje u većini slučajeva uzimaju danak. Većina autora su sami svoj PR. Sami dogovaraju promocije, balansiraju oko uređenja tekstova, prodaje itd. Nerijetko uređuju tuđe tekstove i time zarade „kunu više“. Većina se zadrži u svome malom krugu čitatelja, daleko od neke hvale vrijedne slave. nemojte misliti da je to loše. To je super, ali nije onakvo kakvim to npr. Hollywood voli prikazivati.

Možda se sada neki od vas pitaju zašto uopće onda pišete? Odgovor je kao i uvijek jako jednostavan. Jer smo pisci! To je ono što nam je prirodne, poput zraka koji dišemo. Bili mi anonimni do smrti i se nekim čudom probili u ovom okrutno svijetu konzumerizma. Stvoreni smo da svijetu poklanjamo svoje misli i to nam je urezano duboko ispod kože. Često siromašni i kruha gladni. Svjesni. Ali mi smo oni koji ostavljaju trag u povijesti, ma koliko on malen bio. A jedino što tražimo je poštovanje za sate provedene „prolijevajući krv“ kako bi nesebično obojili svijet maštom.