četvrtak, 7. srpnja 2016.

Darija Žilić: Ljetno popodne


sjedili smo u restoranu blizu velikog buvljaka
i gledali kako žene odlaze s vrećicama punim
potkošulja, gumenih zmija, sušila i parfema.
muškarci su držali u rukama dijelove automobila
i polako hodali zemljanim putem, prema gradu.
starice su brale mahune i voće, bilo je podne
i staklenici su izgledali kao kupole
koje vise u zraku i čekaju smiraj dana
da se spuste.
vatrogasci iz obližnje tvornice naručili
su platu miješanog mesa i glasno su vikali: pivo!
otišla sam, nakon ručka, do malene crkve da gledam
plave murale u apsidama. da se smirim.
čovjek koji je klečao i molio, odjednom je ustao
i počeo proklinjati boga. i svijet i nacije.
učinilo mi se da su oživjele slike svetaca,
da je abraham nestao
i da se plava boja razlila od vrućine.
u predvečerje, spremao se pogreb na groblju
pored male crkve, a na drugoj strani ceste kotrljale
su se lubenice i djeca su vikala i bacala ih kao da
su lopte koje se nikad neće probušiti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.