Božica Jelušić | Blagoslov noćne kiše

Blagoslov te noćne kiše, koji pada na svu okorjelost, suhoću, prašnost, dosadu, na svu rezignaciju korijena i klonulost krošnje, označene znakom požutjela ploda... Male plemenske prikaze, figure u pokretu, ekstaza nekog plesa pod otvorenim nebom, viđena samo u bljesku, u iskri imaginacije... Kamen, koji iznenada dobiva skupu caklinu, uzbuna u narodu gljiva, poziv na hitrokret, ubrzan marš do jutra...Vreli klobuci isparavaju sate pripeke, s okna nestaje trag prašine, bijela košulja na konopcu pruža rukav prema kapima.Lišće uči odavno mrtvi jezik, od samih šuštavih suglasnika.Javori, volim vas, i tebe, živice od šimšira pod kišom... Sve srče, sve se smiruje, samo ružin pup otvara se u laganom unutarnjem prasku, kojega ljudsko uho ne čuje.Slatka je ovo predaja, poslije toliko iscrpljenosti, toliko ronjenja u grotlo vreline i muke. I ti , napokon, u tom timpanskom prokapavanju i šušketanju, spreman da se svučeš do gole kože, izletiš van, u mrak, na ledinu, i vratiš se pročišćen u utihlu kuću, odjednom podnošljiviji sebi, drugima i cijelom okolnom svijetu.