Ana-Marija Posavec | Smijem li te čuvati?

   
    Sigurnim koracima ušla je u spavaću sobu. Prazni krevet, razmaknuti zastori, otvoreni prozor i tama. Polumrak, točnije. Jedna svjećica uvijek je gorjela, uvijek ju je dočekivala kao zagrljaj muškarca kad se vraćala kući kao noćas.
   
    Čelo joj se namrštilo kad je pogledala zidove boje bijele kave, ugašeno računalo, policu s figuricama anđela. Odluči sjesti na bijelu postelju. I dalje namrštena, uspravi leđa i nagne glavu. Trebalo joj je zraka, u prsima joj bijaše teško.
   
    Alkohol koji joj je titrao kroz vene navede ju da diše slobodnije.
    Alkohol, kroz vene, kroz srce i mozak... Doslovno joj je penetrirao opijajuću moć u umorno tijelo. Polet. To je voljela. Snažni polet, jednostavnost prostorije, moć iluzije i osjećanje prolaska vremena oko sebe, možda čak i neke pritajene boli koju je ponosno nosila s lijeve strane prsnog koša.

    Alkohol, slatki okus suhog bijelog vina; samo malo okrjepe nakon neke neobavezne večere, uz loše vijesti koje je dobila tad, na kraju dana, nekoliko osmijeha i muških pogleda s druge strane stola...

    Promatrači. Bezvezni. Dosadni promatrači. Tupih očiju, pomisli i skupi zelene oči.

    Udahnula je ponovno svježi zrak. Trebalo joj je osvježenje u plućima. Sklopi potom oči i ustane. Mrzila je odjeću u ovakvim trenucima, kad je vino vladalo svim osjetilima, kad je mijenjalo prirodne zakone i rušilo granice stvarnosti koja joj danas posebno bijaše teška.

    Stade pred zrcalo i skine usku majicu. I grudnjak ju je stezao pa se i toga riješi. U jednom potezu skine s tijela teret uskih hlača, gaćica i šarenih čarapa. Sve joj je gušilo disanje tijela u odnosu na mrak. Tijelo joj je, uz vino, trebalo i mrak i zrak, žudjelo je za hranjenjem u polutami, da postane ljepše – jer u mraku su sva tijela jednako lijepa; trebala je tijelu hladnoća bijele postelje u kojoj će zamirisati vinom...
   
Zrcalo nije puno slagalo odzrcaljeni odraz. Onaj tko bi ju poznavao, ne bi puno mislio. Onaj tko je s njezine kože mogao namirisati slatkoću grožđa, jorgovane i vatru u noći spoznao bi da je to mlado tijelo divlja rijeka koja teče uzvodno. Lijepo, graciozno, blijedo i mirisno, nakon mučnog dana – u polumraku sobe, bez mjesečine, tijelo je odavalo tajne življenja.
Mirisalo je svježe. Netaknuto. Bez promatrača. Bezveznih.
                                                                                     Dosadnih promatrača.

    Ispružila se u postelji, ne pokrivši se. Voljela je svibanjski vjetar na svojim ramenima, voljela mu je davati imena. Ispod crnom bojom teških trepavica promotrila je još jednom polumrak dopustivši zadnjem gutljaju vina svladavanje svoje volje.


Disala je opuštenije, noć joj bijaše ljepša. Činilo joj se kako osjeća nečije oči, nešto posebno i poznato, iako joj opet s lijeve strane prsnog koša postade teško. Samoća izjeda uvijek podmuklo, znala je. Samoća je bila suputnik stvarnosti, čak i kada je tako naga, u opuštenom disanju plesala s vinom u venama zadnji večernji ples.

    Gledao ju je krajičkom oka iz drugog kutka sobe od trenutka kada se svlačila.
Nije mu bio nepoznat taj njezin ritual oslobađanja, potrebe za dahom i zrakom, za rušenjem moralnog imaginarija koji je dizala u nebesa, kojim se dičila pred poznatim joj svijetom, pred onim javnim stazama na kojima je morala biti ustrajna.
To je bila ona. Njegova. Ponosna. Jedina spram mraka i svega što je znao u stranicama – s njom je lijegao, s njom se budio. Skoro svake večeri.
                                                                                     Skoro svake.

    Promatrao joj je disanje i lagano se u sjeni došuljao krevetu.
    Nije ga osjetila. Nije ga tad mogla osjetiti.

    Legao je pored nje. Pogled mu je bježao na ozbiljno lice, tamne obrve, sklopljene našminkane vjeđe i zacrnjene trepavice. I u polusnu bila je zabrinuta. Misli su joj lutale između gravitacijskih sila, metafizičkih entiteta i noćne moći, razlagala je stvarnost na komadiće. Znao ju je, zapravo, tako savršeno dobro – znao je svaki djelić tog uma, svaku boru bola ili trag suze na njezinome licu, svaki neprimjetni trzaj tijela u strahu koji je znala uvijek dobro ponosom ili osmijehom zatajiti. Takav bijaše i on sam. Zato ju je znao, skoro kao sebe.

    Spustio je glavu njezinoj. Udahnuo joj je parfem blizu vrata, obuhvativši ga nježno dugim prstima. Sigurna muška ruka, siguran muški dlan prošao joj je vratom prema ključnoj kosti i sredini prsnog koša. I dalje je disala jednostrano, spokojno, slobodno. Disala je jednostavno. Činilo mu se kako ne osjeća taj njegov meki dlan, a tako se silno potrudio biti nježnim. Činilo mu se kako bi možda osjetila da je grublji, da ju zgrabi snažnije, da osjeti pod svojim prstima žilu života i krv koja se kroz srce miješala s popijenim alkoholom...
Želio je ponekad, u ljutnji i napasti, ščepati ju takvu cijelu – ne zbog tijela i nagosti. Želio ju je ponekad samo mirisati za sebe, dok nitko ne vidi i ne zna; dok ona sama misli da on nije tu, da ju ne gleda.

    S vrata, rukom prijeđe opet na ključnu joj kost i zaustavi se na desnom ramenu. Lijepo, kameno – hladno, ponosno žensko rame, umorno od svakodnevnog nošenja kožnate velike torbe... Prošli je put ležao s druge joj strane, prisjetio se kako joj je prstima doticao kralješnicu i odagnao tako bol ženskih dana. Znao je i sam neke čudne tajne.
   
    Spustio je glavu na jastuk i promotrio joj opet lice. Opuštalo se, napokon. Tonula je u san, stoga je morao ukrasti još koji trenutak između jave i njezina odmora.

    Donio bih ti sad glazbu, pomisli i pomiluje joj obraz. Znao je da je osjetljiva na svoje lice, nije voljela da ga itko dira. Ponekad nije voljela ni da ju tko gleda. Skrivala se. I onda opet nije.
    Donio bih ti i malo mjesečine. Bila bi bljeđa, osmijehnuo se. Šalio se s njom u mislima.

    Pomaknula je tijelo, primaknula se njegovom.
   
Uozbiljio se. Nije se tome nadao. Lagano makne ruku.

    Vidio je kako se trbuhom primaknula kopči kožnatoga remena njegovih hlača, kako je skupila blijeda netaknuta bedra i uzdahnula duboko. Bora na čelu više joj nije bila napeta. I usne su joj se opustile. Činilo mu se da se - nasmiješila?

    – Što radiš tu? – upita ga ozbiljno. Govorili su skupa i vino i ona, pitali su ga o tragovima mjesečine i prašine prošlosti koje joj je opet na kožnatom kaputu, sa stranica fantazija, donio na dar. Tako ga je prepoznavala. Mirisao joj je na starinu i čelik, mirisao joj je na noć i uvijek se držao na pristojnoj udaljenosti.
   
    – Došao sam ti – šapne joj i promotri ju cijelu crnim dubokim očima. I taj je pogled njegov znala. I tišinu njegovih misli. I mekoću njegovih prstiju. Iako ga je navodila da misli kako ona to ne osjeti i ne zna.

    – Vidim... – izdahne i opet duboko udahne. Bio je u pravu. Mislila je previše. I to joj je zamjerao, što razmišlja previše. Odvažio se dotaknuti joj dlanom čelo, usporiti joj misli s onoliko moći koliko mu je još ostalo od oba svijeta i lomljene stvarnosti, zaustaviti dlan pred njezinim usnama i upitati:
  
    – Smijem li te noćas čuvati?

    Kao dvije morske školjke, otvorile su joj se oči - lagano, blago. Pogledala ga je bojama divlje rijeke koja teče uzvodno, brzim mu pokretom zgrabila žilavo zapešće desne ruke i u trenu ga zadržala jačinom kojom mu je udahnula na stranicama, nekoć davno - život.
   
    Promatrala mu je lice kroz poluotvorene trepavice; duguljasto, blijedo kao njezin torzo, crne oči, srebrnastu kosu i tamne mu oči. Ostatak njegove bljedoće skrivala je tama kožnate oprave, dugog mantila i čizama koje i dalje nije izuvao prije dolaska ili lijeganja.

    Prkos, nježnost, privrženost ili ponos, nije znala što je gore u njeg, nije znala što je od toga i u njoj samoj jače. Pusti mu stoga u idućem brzom trenutku zapešće i odvrati kroz šapat:
  
    – Smiješ. Noćas me čuvaj –

    Zatvorila je oči i premjestila se s boka na leđa, savivši jednu nogu u koljenu. Gledao joj je profil. Odvaži se opet i prstima joj prođe po desnoj obrvi. Volio je to lice koje je vješto skrivala. Volio ju je gledati kako diše, kako miruje i odmara um od svakodnevice.

    Približi joj se još malo, uhvati joj glavu i prisloni je na svoja prsa.
    Odmori se. Odmorit ću te ja. I odmorit će te vino. Samo ostani već jednom na jednom mjestu... Ne volim kad toliko putuješ.

    Sklopio je i on oči, ogrnuvši joj bedra i bokove kožnatim kaputom.
    Donio bih ti sad glazbu... Kao pustolov..., pomisli opet i osmijehne joj se, sjetivši se njezinih mladih mirnijih dana.
    Ne – odlučno će njezin glas u njegovoj svijesti: Ne želim glazbu. Pusti me da odmaram u tišini.
    Disali su tad kao jedno.
   
Disali su tad kao kad su živjeli zajedno – u stranicama.
   
Disali su kao priča na polici – u polumraku sobe, sa svim otkrivenim i skrivenim tajnama stvaranja.

    Disali su i mirisali dobro
– kao staro,
          prvoklasno,
                  kvalitetno vino.