Suzana Marić: Prazna njihaljka

Gledam djevojčicu u crvenoj haljinici
Kako se njiše na njihaljci
Obješenoj o granu starog oraha.
Leti visoko prema Suncu
Dok ju stara ruka dočekuje i vrača
Natrag prema oblacima, među ptice
Da leti visoko, visoko…
Svojim malenim rukama
Želi dohvatiti Sunce
i staviti ga u stare ruke
da se ugriju.
Želi otkinuti komadić plavog neba
I podariti njegovim očima
Da im vrati boju.
Želi da se njihaljka nikada ne zaustavi
Da ruka topla poput Sunca
Bude zauvijek uz nju.
Oči plave poput neba
Da budno paze na svaki njen korak.
Da crni oblak ne zatamni njihovu boju.
Gledam stari orah, još je tu.
Njihaljku njiše proljetni lahor.
Ali …
nema tople ruke da ju digne
U plave visine!
Nema plavih očiju!
Ne, nema ih više!