Kolumne

srijeda, 8. lipnja 2016.

Sonja Smolec | Vedrana Harak: Bez osjećaja



Prije svega, dojmila me se naslovnica knjige. Jednostavna a ipak s nekim prikrivenim nagovještajem karaktera prividno mirne osobe koja utjehu traži i skriva se iza prividne ležernosti i dima cigarete.

Naslov knjige „Bez osjećaja“, dobro je odabran. Namjera autorice da prikaže život emocionalno uništene mlade osobe postigla je svoj cilj. Vedrana Harak piše o liku djevojke Loire prividno se distancirajući od nje kao osobe. Unatoč tome vidljivo je kako zajedno s njom proživljava sve njene padove. Kao čitatelj mogla bih se zapitati odakle tako mladoj autorici tolika snaga i takva tema, ali kao autor neću pitati ništa slično. Teme koje se obrađuju i snaga autora leži u svemu što ga okružuje, kako to on osobno doživljava i način na koji će to njegovo književno JA obraditi i prezentirati.

Meni je sasvim jasna njena želja zašto piše o životu američke tinejdžerice, no mogla je jednako tako dobro pisati i o mladima iz našeg okruženja.Tim načinom pisanja približuje se generaciji navikloj na gledanje američkih serija i filmova za mlade. U skladu s time izabrala je i imena svojih likova.

S jedne strane to može biti dobro, naročito ako je, kao autorica, imala želju pronaći način da njena knjiga dođe i na englesko govorno područje, posebno američko. S druge strane može biti velik nedostatak jer s pravim predstavljanjem knjige, ista bi bila veoma zanimljiva stranom tržištu i onda kad se likovi ne bi zvali Pierre i Loire – imenima, iako poznatim, pomalo „egzotičnim“ našim čitateljima. Čitajući stranu literaturu, kako za odrasle tako i za mlade, često nailazimo na imena iz našeg podneblja, što je, po mom mišljenju izuzetno dobro. To je samo znak da smo „kao zanimljivi likovi zanimljivih imena“, bez obzira o kojem se žanru radi, prepoznati i prihvaćeni diljem svijeta i za njih jednako „egzotični“ kao i oni nama. No, to je moje osobno mišljenje i autorica se s time ne mora složiti.

No, bez obzira na sve gore rečeno, Vedrana jako dobro vodi radnju. Očito je da Vedrana Harak zna pisati, da dosta dobro ulazi u psihu likova, njoj još uvijek dovoljno generacijski bliske. Logički slijed nije niti jednog trena izgubljen. Opisuje nestabilan emotivan život mlade djevojke koja je, zahvaljujući više majci nego ocu koji ih je napustio, izgubila povjerenje u muški rod i stjecajem okolnosti bude uvučena u nesigurne veze s dvojicom braće koji su jedan drugome konkurencija u odnosu s djevojkama.

Čitatelj se vrlo lako može naljutiti na Loire, koja je glavni lik Vedranina romana. Unatoč svemu što je uzrokovalo njeno ponašanje, ponekad je teško shvatiti da se jedna šesnaestogodišnja djevojka može tako ponašati.

Jednako tako treba razumjeti da se životno iskustvo na svakoga ne odražava istom mjerom, da mlada osoba koja nema uzora prema kom bi se ponašala, kojoj su samo prevrtljive prijateljice pri ruci kad joj treba potpora, lako bude izgubljena u vrtlogu svojih emocija s kojima je suočena a ne želi ih priznati, jer priznavanje i sebi i drugima doživljava kao slabost. Poigravajući se tuđim osjećajima poigrava se i sama sa sobom. Tek povremeno joj bljesne da to što radi nije dobro. Alkohol, cigarete, seks – očito nisu nešto što bi trebalo biti normalno za djevojku njenih godina. Očito je da na krivi način i na krivim mjestima traži samopoštovanje jer o tome, kod kuće, nije naučila ništa. Ovdje bi psiholozi imali što reći i o posljedicama koje isprazne utrke imaju na način ponašanja mladih: za novcem, ekonomskim prestižem, kućom većom od drugih, odjećom s markom...

U njenoj podsvijesti želja za osvetom ocu koji je napustio nju i majku preslikava se na njen odnos prema svim prijateljima a naročito prema muškom rodu i mladićima, potencijalnim simpatijama i ljubavima. Tako izgubljena ona ne prepoznaje one kojima je zaista do nje stalo.

Zahvaljujući svemu tome, njeno pomalo sociopatsko i emotivno disfunkcionalno ponašanje dovodi do nesreće u kojoj strada njen alkoholizirani prijatelj za kojeg nikad nije bila sigurna jesu li zaista bili samo prijatelji ili je u toj vezi postojala mogućnost i za nešto više. Kao gotovo logičan slijed događaja, karakterističan za američko društvo je i Loireno liječenje na psihijatriji. Razmišljanje o samoubojstvu ili o masovnom ubojstvu onih koji je odbacuju, postaje odrednica Loirenog života. Nigdje ne nalazi oslonac a njen boravak na psihijatriji dodatna je mrlja u njenom životopisu i odnosu s učenicima iz škole.

Uspoređujući Loire s ostalim djevojkama iz njene škole i okoline, očito je da se ni većina drugih djevojaka ne ponaša mnogo drugačije. Tu treba zagrepsti ispod površine, i to ne tako duboko, da bi se shvatila situacija, sama sociologija društva, društvenih veza i ponašanja mladih željnih prihvaćanja zajednice. Biti drugačiji – sramotno je. Može ponekad biti izazov, ali za to treba biti dovoljno snažan i znati svoju drugačijost pretvoriti u nešto društvu zanimljivo i poželjno. Ne biti prihvaćen – opasno je. Loire se vraća svojoj prvoj ljubavi a njihova veza je i dalje neizvjesna.

Autorica nam, na samom kraju predstavlja te iste likove s odmakom od pet godina. Većina je s više ili manje uspjeha završila fakultet, no, posljedice turbulentne i nestabilne mladosti itekako su se odrazile na njihove karaktere. Loire je u tih pet godina bila u vrlo nestabilnoj emotivnoj vezi s istom osobom. On, koji je nesretnim slučajem izgubio brata, i što je moralo ostaviti dubokog traga na njegovu psihu. Najvjerojatnije je bio u toj vezi ne samo što mu se Lore sviđala već kako bi joj dokazao da ju ne smatra krivom, što i nije idealno polazište za ljubav – ona, koja svo vrijeme sebe okrivljuje za tu nesreću u toj vezi pomalo pronalazi utjehu ali ne i stabilnost, što je očito iz njihovih neprestanih prekida i povrataka.

Loire nakon dugo vremena shvaća da ne može živjeti bez osjećaja. Na to ju potiče ponovna udaja njene majke. No, je li to zaista tako ili se tek prividno pomirila s time, ostaje neodgovoreno pitanje.

Radnja cijele knjige utrpana je na premalen broj stranica što joj daje istovremeno osjećaj turbulentnost i i zgusnutosti, gotovo zagušenosti, no kao da je baš to ono što nas tjera dalje na čitanje.

Vedrana Harak je definitivno otkriće hrvatske književne scene za mlade. Poželimo joj mnogo uspjeha u daljnjem radu.

Nema komentara :

Objavi komentar