Sonja Smolec | Valentina Vukman Zelić: Usudi se željeti

Valentina Vukman Zelić svakim svojim novim literarnim uratkom dokazuje da je u potpunosti sazrjela kao književnica i pjesnikinja. Priče Usudi se željeti, slike su svakodnevnog života ljudi oko nas, prijatelja, prvog susjeda, pa i nas samih. Kao izvrstan promatrač ljudi, okoline, prirode i ljudskih emocija, Valentina na izuzetno fin način priča svaku pojedinu priču. Spletom okolnosti, niti jedna od njih ne završava klasičnim hepiendom. Iako, na neki način, očito je vidljivo da likovi, iako nesretni, na kraju ipak pronalaze neku svoju osobnu sreću i mir.

Autorica želi čitatelju saopćiti da u životu nema ništa lijepoga, da su to sve spletovi okolnosti koji nas tjeraju da idemo dalje, da prekinemo negdje, svojom voljom ili da stanemo, također po svojoj volji. Kao duboko misaona osoba i svojim likovima daruje takve karakteristike.


Osim klasičnih dijaloga i razgovora, njezine priče prepune su monologa. introspekcije, odnosno samoanalize, pa čak i zakašnjelog zaključivanja.

U svemu ljudskome, i u baš svakoj priči, bitan element za nju je priroda. Oluje, kiše, bure, zima, oštar krški kamen, maslina, ptice, cvijeće... Njen rodni kraj koji je, slobodno se može kazati, duboko utkan u svaku poru njenog bića. Na ovaj bih način mogla u nedogled nabrajati jer je obilje slika kojima se služi neizmjerno ali ne i opterećujuće za priču. Jednostavno se uklapa u situaciju i atmosferu radnje. osjećamo je dok čitamo, čujemo lupanje grana, kaplje kiše na vrelom asfaltu ili lepršanje zavjesa u sobi čovjeka koji brine o budućnosti svog djeteta. Jednako tako osjećamo i vrelinu suza i toplinu osmijeha.

Kao i u poeziji, tema Valentininih priča je ljubav, svih oblika. Vjerna, nevjerna, zatajena...
Zašto baš naslov Usudi se željeti. Dok sam s autoricom raspravljala koji bi naslov ove izuzetno vrijedne zbirke bio najbolji, navedeni je izašao iz njene duše kao jedini mogući. Usudi se željeti... i možemo dodati, živjeti, voljeti, rađati, postojati...Tjera nas da donesemo zaključak da je ipak vrijedno živjeti, pa kako god malo lijepoga u tom životu našli. Kroz život treba ići polako, ustrajno, i kako kaže jedna kineska poslovica, ne nogom odguravati od sebe sve kamenje na putu jer se tako u stranu vrlo lako odgrne i nešto maleno, ali vrlo dragocjeno.

Iako se ponekad, na prvi pogled čini da su njene priče jednostavne, da ih je dovoljno pročitati jer je sve rečeno, ipak nije tako. Nakon svakog čitanja, meni sobno, ostao je osjećaj da me netko naprtio teretom kojeg se nije lako riješiti. Iza svake priče stoji i veliko autoričino životno iskustvo, bilo fizičko bilo psihičko, vidljivo ili nevidljivo, koje joj je omogućilo da može pisati i stvarati baš na ovaj način, jer, eto, istina, bila ona odraz stvarnosti koja se pretvara u fikciju ili sama fikcija koja se pretvara u stvarnost, nešto je s čime Valentina očito nema problema. Priče se lako čitaju. Njihova dinamika, bez obzira je li spora ili brza, misaona ili fizička, tjera čitatelja da čita do kraja, da ne staje na polovici. U njenim pričama nema – stat ću ovdje i nastaviti sutra.

Neću ulaziti u detaljnu analizi svake pojedine priče iako bih to mogla, no, smatram da bih time čitatelje uskratila za izuzetno zadovoljstvo osobnog doživljaja. Svaki čitatelj jednostavno mora sam, na svoj način „udahnuti“, a ne samo pročitati ove priče.