Robert Janeš vs. Zvonimir Golob

Zvonimir Golob: Ima ih koji su umrli ljubeći se...

Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajući neprimjetno, zaboravljeno, izgubljeno.

Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju, kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
u neodlučnu boru na obali usana i ostala je samo voda, topla i vlažna.

Ima ih koji umiru samo za sebe
u njima svi žive, u njima svi traže svoju smrt i nalaze je u svemu što im pripada.

Ima ih koji umiru samo za druge
u njima umiru svi, sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela oni dišu i plaču.

Ima ih koji su samo uzdahnuli poput zvona u kome svaki udarac srca odjekuje kao udarac groma.

Ima ih koji se opraštaju,
ne znajući kamo idu, ni kome pružaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje ispisujući magične znakove na krilu ptice.

Ima ih koje je smrt zatekla ljubeći se. O njima bih mogao govoriti da su riječi prazne
kao koža gusjenice iz koje se rađa prekrasan leptir.

Ima ih koji su umrli grleći se.
Zar ima ljepše smrti od plamena koji svoje oštre zube odmara na grlu koje jeca?

Ima ih koji su smrt dočekali kao ženu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijeđeni, i ne znaju gdje počinje poraz i gdje pobjeda prestaje.

Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt, kao dijete koje ponavlja stihove.

Ima nespretnih, zbunjenih, uplašenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje teško tijelo u sporom koritu mora.

Ima i onih koji su umirući psovali život, riječima u kojima bijaše gorčine
poput trnja što jeca iza svake ruže.

I konačno, ima ih koji su umrli odjednom, bačeni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila u letu koji još traje.

Robert Janeš: Posljednje buđenje

Nisam se sjećao ni snova ni jave,
ali bio sam tvrdo žedan kad se probudih.
Posredstvom bijele svjetlosti
guste i ljepljive kao sluz što klizi
niz bedra napeta u koitalnom klinču
vidjeh psa kako liže moje ostatke.
U trenu osvijestih da me pregazilo
nešto veliko i teško.

Duh se nevoljko odvajao od tijela,
uvijao se u vrtlogu, uspinjao i ponirao
poput pvc vrećice iz American Beauty,
samo nervoznije,
kao da ga je strah tišine i praznine
koja je zjapila ispod onoga što je ostalo od mene:
držao sam u onom što je nekad bilo lijeva ruka
cipelu s onoga što se nekad zvalo desna noga,
utroba razmazana po sivilu tla
s kojeg su virili ostaci crijeva
u smeđim nijansama nekad crvene krvi,
splačina od mozga bez očiju, ušiju, usta,
samo crna rupa
golema crna rupa.

Vidio sam mrke sjene kako se okupljaju
na pozdrav novopridošloj u Had
vičući joj u bezličnu facu pitanje:
Zar si i ti poželio biti pjesnik za svojega života?

I pas je već pobjegao
kad si se pojavila ti…

Tada sam konačno,
potpuno smiren,
umro.