Kolumne

četvrtak, 9. lipnja 2016.

Matilda Mance | Na kraju vrta


Načas je jedan sivi pjenasti oblak sakrio sunce. Vjetar je u tom trenutku dobio još veća krila i svojom je snagom srušio kućicu za ptice, koja je do tada visjela na grani mladog oraha.

Kućica je pala na travu, ispod stabla, i njen se bočni dio odlomio. Iz njene unutrašnjosti ispalo je gnijezdo od suhih trava i sitnih grančica. Nije bilo jajeta ili ptića. Zašto, upitala sam samu sebe. Do prije nekog dana vidjela sam da u kućicu slijeće ševa.

Znala sam da će se to jednoga dana dogoditi.


Kućicu je susjed iz dvorišta, gdje je stajala na poluzidu, kojeg je on ovih dana popravljao, premjestio na vrt na jednu od grana mladog oraha.Vjerojatno ju je mislio vratiti na staro mjesto, dok zazida rupe na tom poluzidu i ne nabaci malo morta i nove boje. Nije je dobro učvrstio, pada mi na pamet. Vjetar ju je njihao, kao i grane drveta, postala je ljuljačka i upravo je ovo neprestano ljuljanje otjeralo ševu iz kućice.

Ali nisu samo moje oči gledale što se događa s tom kućicom. Susjedova mačka Rina, svojim je dobrim šestim čulom pogodila da se nešto na vrtu događa. Skočila je s vrtnog stolca, pogledala lijevo, desno, a onda je i ona zapazila ptičju kućicu na zemlji. Prikradala se kućici polaganim korakom, zastajala, njušila zrak, učinila nekoliko koraka, pa opet zastala, njušila zrak. Polaganim ritmom, oprezom iskusne mačke približavala se kućici. Ne znam što joj se motalo po glavi - ima li nekog ranjenog malog ptića, koje jaje, možda neka duga podobna hrana koju voli. Što se je više približavala to joj je hod bio oprezniji, a onda nadomak dva metara od mjesta gdje je kućica ležala, načinila je brze i velike skokove i odjednom je svoju njušku zarila u gnijezdo.

Razočarana, jer nije naišla na laki plijen, šapom je razgrnula to malo suhih trava, ne bi li pronašla barem jedno malo jaje. Ali, ništa. Okretala je glavu, gledala naokolo. Možda je mislila da se mali ptići ili pokoje jaje otkotrljalo nedaleko kućice. Njuškala je zrak, još uvijek stojeći na istom mjestu. Nikakav miris nije osjetila. A onda se okrenula, laganim koracima izašla iz vrta, došla do ulaznih vrata kuće i zamijaukala. Ja sam gladna – sigurno je rekla. Znala je dobro kako od ljudi tražiti hranu.
Vrata su se otvorila i na njihovom pragu pojavila se starija žena.

- Rina, Rinice, ti si mi gladna – pjevnim je glasom prozborila žena. Otišla je u unutrašnjost kuće i za nekoliko trenutaka vratila se sa zdjelicom punom mačje hrane. Spustila je zdjelicu na tlo, pomilovala Rinu i ponovno ušla u unutrašnjost.

Rina je jelo najprije onjušila, pa sjela ispred zdjelice. Onda se okrenula prema vrtu. Mala kućica za ptice ležala je još uvijek na tlu. Ptice su letjele iznad vrta, ali se niti jedna nije spustila na tlo. Kao da je taj vrt za njih značio opasnost. Razbijena kućica i pogled na mačku bili su dovoljni razlozi da ptice samo nadljeću ovaj vrt.

Rina se konačno okrene ka svojoj zdjelici i počne halapljivo jesti.

Nema komentara :

Objavi komentar