Kolumne

subota, 21. svibnja 2016.

Sara Kopeczky | Ono što je ostalo


Jutros me opet probudila tuga. Ali nešto je bilo drugačije. Umjesto radija kojeg je tata slušao svakog jutra, danas vlada tišina. Tata je sinoć otišao. Na odlaske sam već naviknula, ali ovaj put znam da se neće vratiti.

Probudila se i mama. Njena tuga stopila se s mojom, i postala gusta i neprozirna. Čini mi se kao da oko mene nije zrak, već voda, kao da se naš stan preko noći pretvorio u golemi akvarij u kojem se teško krećemo, a još teže čujemo jedni druge. Samo puštamo da nas nosi voda.
"Imaš još čaja u čajniku." - Kažem, čisto da nešto kažem, ne gledajući je.
"Bit će dosta za jednu šalicu." - Izlijeva preostalu mirišljavu tekućinu.
"Ovo nije ni blizu dovoljno!" - Mršti se.

Prevrćem očima, a ona mi pokazuje dopola punu šalicu, iako je za nju ona vjerojatno dopola prazna. Takva vam je moja mama. Govori: evo, krivo si procijenila količinu, a zapravo misli: jesam ti rekla da si u krivu, jesam ti rekla da će otići. Bojala sam se tog posljednjeg odlaska, onog koji uključuje konačno lupanje vratima i ne osvrtanje za sobom. Dio mene priželjkivao je da se napokon dogodi, tako da više ne trebam strahovati od njega. Jer ne možeš se bojati nečega što se već dogodilo. Sad, kad mi se želja ispunila, više se ne bojim, samo sam prazna. Ne znam kako se ponašati, kako joj pomoći, kako pomoći samoj sebi.

Uzimam šalicu i bježim u svoju sobu. Želim slušati glazbu, ali ne mogu. Poželim da želim slušati glazbu. Tako bi se barem prekinula ova nepodnošljiva tišina. Mislila sam da ću napokon početi disati kad tata ode, ali i dalje me guši u prsima, i dalje osjećam isti pritisak, samo je nijansa drugačija. Čujem mamu kako lupa posuđem u kuhinji, kao da istjeruje nevidljivog duha. Moja mama paradira kroz život tvrdoglavošću vojnika koji zna da je bitka odavno izgubljena. Lupa vratima, brzo kuha, brzo i jede. Život odrađuje: podijelila ga je u niz zadataka koje mora ispuniti. Mislim da joj to daje osjećaj sigurnosti.

Gledam na sat, već kasnim u školu. Na brzinu se spremam i otvaram vrata. Pozdravljam je poluglasno. Mama odgovara i smiješi mi se. Osmijeh je namješten, pa se ne trudim uzvratiti ga. Nisam tako dobra glumica.

Na putu do škole zove me tata.

"Hej, malena"-  Glas mu je prividno bezbrižan, ali mene, stručnjakinju za takve glasove, ne zavara ni na trenutak.
"Hej" - Oprezno odgovaram. Šutnja. Nelagoda. Odjednom smo stranci.
"A čuj, ne znam što bih rekao... ti si već velika, ovakve stvari se događaju, razumiješ sve, jel' da da razumiješ?"
"Jesam, tata, ne brini." - kažem ono što se od mene očekuje. Lažem. Ne shvaćam ni njenu tvrdoglavost ni kompliciranje ni zašto je svojim ponašanjem otjerala tatu u nečije tuđe ruke. Ne razumijem ni njega, kako može samo otići, kao da nikada ništa nije bilo, kao da ne ostavlja dio sebe u malom stanu u kojem je proveo zadnjih petnaest godina. Kako spakirati čitav život? Koji su kriteriji? Zamišljam da je išlo ovako nekako: sve što ima veze s Milom i njenom mamom - loše, sve što ima veze s momačkim danima - dobro. Priča mi, a njegove riječi do mene dopiru iz velike daljine. Kao da se voda iz stana proširila i na ulice, ili sam to samo ja, glava mi je u vodenom balonu i nikako se ne mogu sporazumjeti s ljudima oko sebe. Tata mi govori da je ona kriva. Mama misli da je on kriv, i govori to na sve načine osim riječima. Moja mama razvila je metodu komuniciranja napredniju od Morseove, ona poruke prenosi uzdasima, lupanjem vratima i pogledom koji uporno traži točke u zidu, nama ostalima nevidljive. Tata je taj koji je rječit, koji ima savršeno objašnjenje za svaki svoj postupak, a ona poput puža koji se na najmanji dodir povuče u svoju kućicu. I ne da se izvući vani. Puno puta i sama sam doživjela njeno povlačenje, skrivanje u sebe, bilo je kao da više nije tu, kao da razgovaram sa zidom. Željela sam je protresti i vrištati svom snagom, ali nisam imala hrabrosti, bojala sam se da ću je slomiti, poput staklene figurice koja puca i na najblaži dodir. Za razliku od tate, ja sam znala iščitati riječi od kojih je satkana njena šutnja. I znala sam kada je trebam pustiti na miru.

Tata je uvijek bio taj koji se razbacuje velikim izrazima, poput 'srećo', 'ljubavi' i, onim najvećim, 'volim te', a mama samo gleda i šuti, pere posuđe i odjeću, kuha ručak i brine se da se moj svijet ne sruši. Mama me nikada ne hvali: govori mi samo što sam pogrešno napravila, uočava samo nedostatke, nikada vrline. Takva vam je ona. Ali sada je jedino što imam. Mislim da sam mogla proći i gore.

Pozdravljam tatu, osjećam se veliko i odraslo, jer odrasli ljudi pričaju sa roditeljima preko telefona. Vidiš, tata, jesam ti rekla da sam velika cura, u jednom danu sam odrasla, a sve je tvoja zasluga.

Ulazim u školu, ona je ista, a ja sam tako različita.

Kada se vratim kući, vidim da je mama ispekla kolač. Kod nas to u prijevodu znači: 'žao mi je.' Srećemo se po hodnicima i sobama, prolazimo jedna pored druge, ne gledamo se u oči. Gledanje bi značilo komunikaciju, prisililo bi nas na osmijeh, pozdrav, ili nešto više. A to  nijedna od nas nije u stanju podnijeti. Bilo je lakše kada smo za sve mogle kriviti tatu. Onda smo se mogle urotiti i ogovarati ga, imale smo zajedničkog neprijatelja kojeg smo isključile iz svoga svijeta. Čak smo glasnije govorile tih najgorih dana, kada oni ne bi pričali jedno s drugim, jer jako je teško živjeti u kući u kojoj nitko ne govori, negdje mora puknuti. Tako smo mama i ja sklopile savez. A sada je neprijatelj daleko, mama je morala preuzeti njegovo mjesto, jer što je dom bez barem jednog neprijatelja?

Poslijepodne, dok sam na tjelesnom, zove me kao da ništa nije bilo. To prevedeno na jezik moje mame znači: 'opet smo dobre', ili točnije, 'opet si u mojoj milosti'. Pretpostavljam da joj je lakše kada me ne mora gledati u oči. Kada pričamo preko telefona, za to ima puno bolju izliku nego kada smo u istoj prostoriji.

Dolazim kući, i sve je opet tiho. Vidim da kuha ručak za sutra, i usput mi objašnjava kako da ga podgrijem iako mi je to rekla već stotine puta, jer ja iz škole stižem u dva, a ona radi do četiri. Srce mi se malo slama kad je vidim, onako mršavu i koščatu i zabrinutu, čvrsto stisnutih usana i još tvrđih očiju.

"Hvala, mama." kažem, a riječi mi teško izlaze, čupam ih iz grla. Najradije bih je zagrlila, ali imam osjećaj da bi se rasplakala ako joj netko oduzme veliku kuhaču s kojom energično miješa umak. Zato se suzdržavam. Pijem topli kakao koji mi je pripremila. Nudim je, a ona odbija. Napravila je samo jednu šalicu, nestalo nam je kakaa, a mame nikada ne uzimaju posljednji dio ničega, to im je u opisu posla. Obuzima me grižnja savjest, ne znam točno zbog čega. Jedem kolač koji je napravila, čokoladni, inače moj omiljeni, ali večeras mu ne osjećam okus. Htjela bih reći nešto opušteno i zaigrano, lagano poput perja, da unese lakoću u ovu kuću u kojoj je zrak težak poput olova, ali ništa mi ne pada na pamet. Ručak je gotov, mama ga sprema i izlazi iz kuhinje.

"Ugasi svjetla u kuhinji prije nego što odeš spavati." - kaže mi. Zna da mi je kuhinja omiljeno mjesto za čitanje, i da često tu ostajem sve do kasnih noćnih sati.
"Ne brini."
"I upali bojler. Neki dan si zaboravila, pa nije bilo tople vode ujutro."
"Neću zaboraviti."
"Laku noć."
"Laku noć."

Zastaje kao da bi najradije rekla još nešto, ali se ne usuđuje. Pokušava se sjetiti još nečega što može poći po krivu dok ona spava, ali i njoj večeras fali riječi. Prije je uvijek govorila: 'stalno držiš te slušalice na ušima, oglušit ćeš od toga', a onda je shvatila da je bolje da slušam glazbu nego njihove svađe. Pokušavam čitati, ali likovi u mojoj glavi življi su od onih na papiru. Zatvaram knjigu i odlazim na spavanje. Palim bojler i gasim svjetla, a ono u meni, kako da to ugasim?



Biografija:


Sara Kopeczky rođena je 1992. godine u Zagrebu. Studira engleski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Splitu. Dio je Novog Književnog Vala kojeg čine bivši polaznici radionice kreativnog pisanja koju je vodila Irena Delonga Nešić. Dio je uredništva The Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu. Poezija i kratke priče objavljivane su joj u zbornicima, časopisima i portalima u Hrvatskoj i inozemstvu.

1 komentar :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.