četvrtak, 12. svibnja 2016.

Amira Nimer: Odlomak iz romana "Ah!"


SERGIO

        Skakućemo sa grote na grotu, u rukama noseći svaka samo po jedan peškir. Jutro je. Sunce se već rodilo, počelo tek da izviruje, pa toplim zracima miluje naša dječija lica. Još nas mazi svojom toplinom i pjeva skupa sa nama u jedan glas.

        “Lalalalalalala…!” - raspjevale se Jasminka i ja. Pjevajući doskakutasmo na plažu „Kantrida“ u Rijeci. Toplo kamenje, različitih veličina, sija u milion boja. More, modroplavo, boje tinte, polagano i usmjereno diše. Samo tihi valovi odaju tajnu da je i ono budno. Na plaži još nikoga nema. Samo mi, kao i uvijek, prvi. Jer mi moramo da zauzmemo „naše“ mjesto.  Mjesto „na kamenu“, tako to moja tetka naziva i već godinama osjeća i uzima si pravo, da to mjesto pripada samo nama. Ono se nalazi samo par koraka od vode, gdje je i taj veliki, crni, glatki kamen.
Na njemu tetka mora i hoće svaki dan da se sunča. Poredasmo naše peškire i stadosmo razmišljati, šta sada da radimo. More je još hladno, a sunce još nije tako toplo da nas, kada izađemo iz vode, odmah osuši i zagrije. Ponovo počesmo pjevati, Jasminka i ja. Pjevamo na sav glas, u nadi, da će se možda iz kojeg ćoška, pojaviti još neko. Ne, nema nikoga više. Samo nas dvije i po koji galeb krikom preleti iznad naših glava. Miriše more. Miriše plaža, na sunce, na sol, na ribu. Sjedimo Jasminka i ja na kamenju, bacamo manje kamenčiće u vodu i dosađujemo se. Zaškripaše koraci iza mene. Okrenuh se i ugledah onog dječkića, kako natovaren sa svim mogućim predmetima za plažu, puše, stenje i dolazi na mjesto, malo dalje od našega. I on je uvijek tako rano na moru. Prosto možeš na sat gledati, on kao i mi, svaki dan u isto vrijeme se stvorimo tu. Još zadihan, počne da raspakuje i širi svoje velike, šarene peškire. Onda, izčarolija iz naranđastog šlauhčamca, njegov plavi dušek. Pa, onda slijede, crne peraje. Zatim, naranđasta maska sa naočalima za ronjenje. Potom, počne da se maže nekim mirisavim uljem. Maže on svoje već dobro pocrnjelo, debeljuckasto, malo zdepasto tjelo. A svaki dan na njemu neke druge kupaće gaćice, druge boje. Danas su naranđaste, jučer su bile crne, prekjučer plave... Miris tog ulja za sunčanje, u sekundi se proširi čitavom plažom. Kada završi mazanje, sjede na svoj madrac i razmišlja. Nedavno sam saznala da mu je isto toliko godina kao i meni. Ali, on nije Jugosloven, on je Italijan. Ime mu je Sergio i dolazi svake godine iz Milana ovdje u Rijeku i ostane preko cijeloga ljeta. Stanuje tu odmah do plaže, u jednoj divnoj, velikoj vili. Bogat je taj Sergio. Ima sve. Ima toliko tih predmeta za kupati se, da se često puta pitam, koliko djece će još poslije doći, pa da skupa uživaju u svemu tome. Ali, ne. Nikada još nisam vidjela da mu je se neko pridružio, niti došao da vidi kako je, je li gladan. Niti on hoće da se sa nekim druži, pa ni sa mnom, ni sa nama.
      
      A ja? 

      Ja nemam ništa. Mi nemamo ništa od tih drndalija za plažu. Osim, svako svoj peškir i jedne te iste kupaće gaćice na vlastitom tjelu. Ali, moja se tetka svaki dan, u devet sati stvori na plaži. Iz velike torbe tada vadi najukusnije sendviče, napunjene paštetom. Uvijek se nađe i neki komadić krastavca, jabuke, kruške, smokve... Tada nas zove na sav glas imenima i svima pruža određeni, veliki sendvič. Počučimo pokraj tetke i zadovoljno počnemo jesti....hmmmm...Tada se plažom prošri miris friškog hljeba i margarina, salame, kobasice... Poslije jela dolazi red na mazanje maslinovim uljem. Vadi tetka veliku flašu sa tamnozelenom, masnom tekućinom, pa svako od nas mora stati pred nju i okretati se, da bi ona cijelo tijelo stigla namazati. To ulje ne miriše kao Sergiovo, nego nekako čudno, kao da mi nekako, smrdi. Svaki puta je ista stvar; ja tetku molim da me danas ne maže time, a ona mi uvijek isto odgovara kako se to mora, kako je to zdravo... Pa, da mi barem nešto novo, nešto drugo kaže, već uvijek iste rečenice.... Tek kada smo svi siti i napiti, kada nas je namazala uljem i kada se sijamo kao sardinice, i kada smo se odmorili, tek onda smijemo ući u vodu, kupati se, plivati, roniti.
       

Nekoliko puta sam prišla tom dječku koji se zove Sergio. Želim s njim da se sprijateljim, želim da mu budem drug. Nekako mi ga je žao. Žao mi je, zato što je uvijek sam. Ima sve što želi za plažu, ali je sam i nekako tužan. Možda bi i on sa nama htjeo da pliva, da u dubokoj vodi skida svoje gaćice, baca ih što dalje od sebe i onda što prije i brže dopliva nazad do njih, zaroni, uzme ih i obuće!  To je naša omiljena igra. Još nikada niko od nas nije izgubio svoje gaćice! Pri tome se toliko smijemo, da jedva zraka možemo da uzmemo, zakašljemo se, napijemo se vode, pljujemo... Najveća radost, cika i vika nastane, kada pri tome ugledamo nečije golo, bijelo dupence, kako odskokne u vodi i u trenu nestane, roneći za gaćicama.

        Mislim, možda bi i Sergio htjeo da se smije skupa sa nama, on je uvijek tako usamljen i ozbiljan. Ali, neće on. Šta god da pokušam, kako god da mu priđem, neće on. Jedan puta se sjetih, pa ga upitah, da li hoće da mi posudi njegov madrac, na samo malo. Ja još nikada nisam ležala na tako nečemu. On, drma glavom i govori:

        „No, no, no!“

        Sada me još više obuze radoznalost. Šta li je to, kako li je ležati na tom madracu, a voda te nosi? A kako li je tek, u tom šlauhčamcu? Molim ja njega milion puta, lijepo, slatko, umiljato... ali, on neće ni da čuje. Toliko je škrt, da je sada počeo, čim me ugleda, odmah počne mrdati glavom i kažiprstom prijetiti:

        „No, no, no!“

        Čak i onda kada ga ništa nisam upitala, zavrtio bi glavom. Dovoljno je da ga samo pogledam. „Ma, pusti budalu škrtu!“ - pomislim tada i ubrzo ga i zaboravim. Ali, ipak tu i tamo, kada ga ugledam kako sjedi sam i tužno razmišlja, bude mi ga žao i tada sam opet sasvim sigurna da bi se i on sa nama igrao.

        Jednoga jutra, došli smo opet tako rano na plažu. Malo zatim, stiže i Sergo. Jasminka i ja se dosađujemo. Ista ceremonija svako jutro. Poslije morskog doručka, začu se sve veći i veći žagor na plaži. Puni se plaža narodom, kao šibica. Ah, meni je dosadno. Pogledah, Sergio također sjedi sam i gleda u zrak. „Ah, kako mi ga je žao. Odoh da ga upitam, možda danas hoće da se igra sa mnom! Ili, možda će mi danas htjeti posuditi dušek, samo malo!“-  pomislih i priđoh mu.
        „Halo, Sergio, hoćeš li da se kupamo skupa?“

        „No, no, no,!“

        „Dobro, šta ti je? Dobro onda, hoćeš li mi posuditi madrac, molim te?“

        „No, no, no!“

       U toj sekundi meni puče. Puče mi nešto, dođe mi nešto! Lupim ga šakom preko cijelih usta! Puknem ga šamarom, jedan, dva, tri puta. Sve jedan za drugim, a sve jače i brže i sve po toj njegovoj, blesavoj labrnji! Istog sekunda, vidim da mu se gubica zacrvenila, izgleda čak da mu i krv počela teči. Šamaram ja njega par puta, zgrabih šlauhčamac, pa vuci, vuci, dovukoh ga do vode. Zgrabih vesla i veslam što brže i brže, kao da me je bumbar ubo.

       A, Sergio?

       Sergio zinuo! Razbečio oči, zinuo, raširio usta, i nema ni havaza ni glasa...ni riječi... Tog trena, trže se on i poče se derati. Dere se Sergio kao da ga gule:

       “Ađuto, ađuto...!“

       Viče i rukom pokazuje prema meni, a ja pičim preko vode. Odveslah se skroz daleko. Daleko od plaže, tako daleko da više nisam čula ničiji glas, niti Sergiovo deranje, niti hurlikanje u pomoć, a kamo li da vidim njegove zaprepaštene oči... Kada sam mislila da su svi dovoljno udaljeni od mene, spustih vesla iz ruku, okrećem se na sve strane i posmatram okolinu. More dole, nebo gore, a ja u sredini. Monotona tišina zavlada. Jedna tišina, koju do tada nisam poznavala. Legoh u Sergiev šlauhčamac i zatvorih oči.

       “E-heeej, miline!”

Ljuljuckam se na vodi, kao list papira. Ništa se ne čuje, samo moje disanje. Sunce grije. Sunce, ne da grije, nego poče da peče. Peče sunce, pogledah, nebo, more, plaža, sve je iste sivoplave boje.

       Ne znam koliko dugo sam tako osluškivala tu tišinu, gledala u more, gledala u nebo... Odlučih da se vratim nazad, znajući da će tetka biti ljuta na mene.  „Ali, gotovo je sada. A, Sergio? Pa, to je budala, jedna obična budala! Serem mu se na njegov madrac, šlauh, šlauhčamac, peraje i sve to što on ima! Škrtonja jedan! I, neću ga više nikada pitati da se igra sa mnom! Eto, nek´ zna, neću! Govno jedno!!!“ – Brdbljam i ohrabrujem se u mislima. Približavam se obali. Narod se i dalje kupa, pliva, roni, sunča. Sve je normalno kao i uvijek. Tetka leži na „njenom“ kamenu, sunča se. Ostali moji, skaču, plivaju. Samo Sergio, uplakanih očiju, crvenih obraza i usana, šmrcajući stoji u pličaku i čeka mene. Ja mu se približih, dogura njegov šlauhčamac, stavh mu ga pred noge i rekoh:

       „Evo ti tvoj šlauhčamac, jebo te on!“

       Okrenem se i odem.

       Tri dana, nema Sergia na moru. Mislim se, da je sigurno bolestan, ili je se vratio nazad u Milano. Ili??? Četvrti dan, jutro rano, prostrli smo naše peškire, zaškripaše kamenčići iza mojih leđa. Okrenuh se i ugledah debeljuckastog Sergia, natovarenog kao magarac. „Hm!“, malo postiđena htjedoh da okrenem glavu, kad´ Sergio mi maše. Smješka se i maše. Pokazuje rukom da mu priđem. Okrenem se u nevjerici. Je li to on meni? Ustadoh i priđoh mu. On, tuca, muca, sad´ malo na jednom, pa malo na drugom jeziku, pokazuje na te njegove morske predmete i govori mi, da uzmem što god hoću... Zove me da se skupa vozimo u njegovom šlauhčamcu. Pruža mi peraje, masku za ronjenje.... Počesmo se smijati u jedan glas. U jedan veseli, bezbrižni dječiji smijeh!

       Naravno da sam sve isprobala. Ne samo ja, već i moji. I ne samo oni, već cijela plaža. Svi smo se izredali, poronili tom maskom, naplivali perajama... Ali, nakon par dana, stoji cijela Sergiova morska oprema na njegovom mjestu, pokraj šarenih peškira. Stoji oprema napuštena i tužna. Niko je ne dira. Sergio i niko drugi, nema vremana za nju!  Jer i Sergio je otkrio i zavolio našu jednostavnu igru „skidanje gaćica!“, pa neumorno i uporno pokušava za njima da roni. Smije se on na sav glas, veseli se i takmići skupa sa nama. Sada moja tetka, često puta prozove i njegovo ime, kada nam dijeli marendu, kako to ona naziva.

Godinama smo se tako igrali, plivali i veselili se. Jasminkin zvonki smijeh, još uvijek mi zvoni u ušima. Sergiove crne oči, još uvijek zasijaju i trkaju se sa sjajem sunca.
       I nakon toliko godina i dan danas, kad´ god sam na moru, kad´ god da plivam i sa kime god da plivam u moru, ja otplivam što dalje u dubinu, pa na brzinu skinem moje kupaće gaćice, bacim ih što dalje od mene, pa zaplivam, pa zaronim, pa požurim da ih uhvatim i ponovo obućem. Tada se počnem smijati, koliko me grlo nosi, ha-ha-hah...!

       Sergio, Sergio, gdje li li si sada? Ćao, Ragaza!



Amira NIMER: AH!
Izdavač:
GRAFOTON HS, Sarajevo
Za izdavača:
Salko HADŽIĆ
Urednik i recenzent:
Mustafa SMAJLOVIĆ
Ilustracija na naslovnici:
Amira NIMER
Lektor:
Esma SMAJLOVIĆ
Sarajevo, 2010.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.