Tatjana Udović i "Ča?"

Tatjana Udović, mag. cult, spisateljica je i autorica dokumentarnih filmova iz Marinića te naša suradnica.

Tatjana je autorica brojnih knjiga: što romana za mlade, što romana za odrasle ili pak bajki za djecu. Od 2007. godine, kada je svijetlo dana ugledao njen prvijenac “Triesduja”, Tatjana održava književna druženja i radionice po dječjim vrtićima, osnovnim i srednjim školama, te učeničkim domovima, knjižnicama i udrugama…
Osim knjiga, Tatjana je i autorica nekolicine dokumentarnih filmova koji predstavljaju dio kulture kastavskoga  kraja: “Obahajanja Halubajskeh zvončari 2013.”, “Obahajanja Halubajskeh zvončari 2014. te film “Mlekarice”.

Kao zaljubljenica u svoj kraj, Tatjana je kastafsku i primorsku kulturu predstavljala i van granica Hrvatske.


Sve kreće iz obitelji

Od malih nogu su mi roditelji, sestra i nona čitali bajke i priče, poticali me na učenje pjesmica napamet.
Razmišljala sam kako bi bilo lijepo kada bih i ja nešto napisala i tako ostavila trag. Vrlo brzo sam počela s izmišljanjem pjesmica. Ali tada ih još nisam znala zapisati! No, od nižih razreda osnovne škole moji su se radovi počeli objavljivati u školskom listu OŠ “Sv. Matej”. To su bili prvi uspjesi, koji su se tada činili ogromnima. Uslijedilo je sudjelovanje na tada novoosnovanim susretima “Čakavčići pul Ronjgi”, a sa petnaest godina postala sam najmlađom dopisnicom Novoga lista i to, čakavske rubrike “Beseda”. To me je motiviralo za prikupljanjem pričica iz života. Intervjuirala sam ljude iz naše svakodnevnice koji su pričali svoje životne priče, a često su to bili stariji ljudi i priče “o nekadajnjemu načinu živjenja”. Kad gledam unatrag, vidim da je to bio moj prvi susret a antropološkim radom, a da toga nisam bila svjesna… Vrlo brzo sam postala dopisnica još i drugih tiskovina, kao što su „Kvarnerina“, „Glasnik Općine Viškovo“, „Poduzetnik“, a također i portala: Požega online, Liburnija.com, Kigo, a zatim sam postala i urednicom portala Kvarnerski.com.

Od pjesmica preko intervjua i priča do romana

S obzirom da sam pohađala srednju Hotelijersko-turističku školu u Opatiji, bila sam, kao i ostali opatijski srednjoškolci, “osuđena” na vožnju triesdujom. U tom autobusu je svakodnevno bilo toliko dogodovština, kakve mnogi ne mogu ni zamisliti! Moram napomenuti da tridesetidvojka nije isto sto triesduja. Tridesetidvojka je autobus kojim se voze “normalni ljudi” na svoje poslove ili nonice s place, “normalno” putujući od Rijeke do Opatije ili obrnuto. A triesduja je autobus koji kreće u vrijeme kada srednjoškolci putuju prema svojim školama, ulažući svu svoju energiju kako bi se istaknuli u masi, pokazali da su bas oni “velike face”, boreći se za svoje mjesto u autobusu kao i za svoje mjesto u društvu, a katkada čak, zbog silnog naguravanja, boreći se i za vlastiti život. Tim autobusom vlada posebna mikrokultura kakvu je teško zamisliti bez proživljavanja.

Sa snimanja emisije Ča Skalica - Triesduja

Kad sam završila srednju školu, moji susreti s prijateljima, uvijek bi završavali prisjećanjem na dogodovštine iz triesduje. Naslušala sam se brojnih dogodovština i sama prisjetila gomile istih, da sam na kraju zaključila: “Trebalo bi roman napisati o tome!”. Neko vrijeme sam razmišljala o toj ideji, a onda sam se prihvatila pisanja. I tako, nastao je roman podijeljen na sedam dana putovanja, a svaki dan na polazak prema školi i povratak iz nje.  U “Triesduji” sam dokumentirala događaje koji su se zbilja dogodili, koristila sam stvarne citate, pa cak i likove koje sam malo “zamaskirala” kako se bas ne bi odmah prepoznali.

Moram priznati, “Triesduja” je polučila dosta dobar uspjeh; vjerojatno zbog dokumentarnog načina pisanja i korištenja žargona, čime su se mnogi tinejdžeri mogli poistovjetiti. Neki su se roditelji primali romana kako bi dobili uvid u ono kroz sto njihovi tinejdžeri svakodnevno prolaze.

Kad je moja mama čitala roman u nastanku, rekla je da me ne bi pustila u školu da je znala na koji način dolazimo do nje! (smijeh).
O spisateljici kroz njena djela

Moj drugi roman, “Ludilo”, također je roman za tinejdžere, ali više za osnovnoškolce.

O meni se može saznati puno kroz moja djela (haha!), jer radila sam neko vrijeme u Dvorcu Stara Sušica kao animatorica organizirajući razne aktivnosti za djecu: vodeći likovne radionice, mini disco, vodeći djecu u šetnju… U druženju s brojnim grupama djece, koja su dolazila na izlet iz svih krajeva Hrvatske, preplavljena izletničkom euforijom, opet sam došla na ideju da to sve treba zapisati i opisati. Jer kada klinci odlaze na izlet sa svojom ekipom, kad se odvajaju od svojih roditelja, to je nešto nevjerojatno! A imala sam ih prilike promatrati takve; “slobodne”, željne zabave, doživljavanja prvih ljubavi… Jednostavno, oni se prepuštaju općem ludilu. I zato “Ludilo” je ludilo!

Utonuti u svijet bajkovitosti…

Kako sam u djetinjstvu slušala bajke, shvatila sam da naša mašta može svašta. Jednostavno je potrebo prepustiti se i utonuti u svijet bajkovitosti.

I tako, nastale su moje prve bajke. U suradnji s tetom iz Dječjeg vrtića “Viškovo” Sekanom Hrvatin, povezala san se s vrtićem i prepustila stvaralaštvo mališanima – najmlađim ilustratorima čije ilustracije krase slikovnicu “Vjerkina pekara”.

I dalje u svom radu nastojim poticati djecu i mlade na kreativnost I stvaralaštvo, sto sam postigla, između ostaloga, organizirajući Likovno-literarni natječaj “Mucko Bucko” i Literarni natječaj “Zvončari i maskare”.

Ilustratori

Moja prva dva romana ilustrirala je moja sestra Alena, koja mi je bila podrška od djetinjstva. Upravo ona me je poticala na učenje dječjih pjesmica I na taj me način pripremala za prve javne nastupe – u maloj školi. Kako se sve nekako u životu “pretumba”, sada ja nju potičem na izražavanje slikarskog talenta-za moje knjige. Osim ilustracija za “Triesduju” i “Ludilo”, te priču “Halubajski zvončari” ilustratorica je i glavnog lika Mucka Bucka koji se javlja u nekim mojim bajkama.

Po uzoru na prvi projekt s dječjim vrtićem, imala sam suradnju i s Dječjim vrtićem “Zvonimir Cviic” kada su djeca ilustrirala bajku “Mucko Bucko na ravne”(ilustratorica glavnog lika je Alena) , dok su za najnoviju bajku “Eko Mucko Bucko” ilustracije radila djeca Dječjeg vrtića “Snjeguljica”.

Jednu bajku sam ilustrirala sama, dok se kao ostali ilustratori mojih djela pojavljuju: Denis Ristivojević, Almir Behaderović i moja nećakinja Nadia Korutaro.


Halubajski zvončari

Kako sam zaljubljenica u svoj kraj i kulturu, kao studentica Kulturalnih studija pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, došla sam na ideju da napišem priču o Halubajskim zvončarima; o njihovoj legendi, izgledu ritualne prakse nekada i danas. Odlučila sam isplesti priču u obiteljskom okruženju, u dijalogu između nonića i unuka te na taj način prikazati njegovanje te tradicije “z kolena na koleno”. Naravno, priča je pisana čakavštinom. Osim ilustracija koje je napravila Alena, kako bi u slikovnici djeca mogla vidjeti stvarni izgled zvončara, uvrstila sam i fotografije autorice Aleksandre Jurdana. Evo, to je slikovnica “z našega kraja” i “za naš kraj”.

Dokumentarni filmovi

Budući da sam se na kulturalnim studijima više posvetila antropološkom radu, kao antropolog vlastite kulture, odlučila sam snimiti film, a onda i filmove o Halubajskim zvončarima. Najprije je nastao film općenito o Halubajskim zvončarima, o njihovu nastanku i promjenama, pod nazivom “Halubajski zvončari“ koji je prikazan na Kastav film festivalu. Kasnije sam snimila film “Halubajski zvončari na televiziji, internet I filmu”, a kao jedan od najzahtjevnijih filmskih radova nastao je film “Obahajanja Halubajskeh zvončari 2013.”. To je dokumentarni film u trajanju od sat vremena i pet minuta, koji tematski pokriva tri dana zvončarskog obilaska. Film se razlikuje od ostalih filmova o zvončarima po tome što on nije sniman radi promotivne svrhe već prikazuje samu srž ove ritualne prakse kroz tri dana obahajanja zvončara po selima svoga kraja te komunikaciju s mještanima.

Film je već imao dvije projekcije na području Halubja te je prikazan na tri festivala: Rovinj film festivalu, SEF festivalu u Zadru i Kastav film festivalu, a 15.10.2014. je prikazan i na Internacionalnom festivalu etnološkog filma u Beogradu.


Film “Mlekarice”

Već sam u djetinjstvu slušala životne priče svoje pranone i pratete koje su bile mlekarice. S vremenom sam neke mlekarice, uključujući i tetu Mariju, intervjuirala za razne novine, bila sam suautorica na knjizi “Mlekarice”, a zahvaljujući odličnoj inicijativi I organizaciji Općine Jelenje-Dražice, imam priliku svake godine prisustvovati Manifestaciji “Na spomen mlikarici” sa svojom tetom. I tako, opet sam dobila ideju - snimila sam film “Mlekarice” u spomen na žene, djevojke pa cak i djevojčice s područja Kastavštine i Grobinštine koje su živjele teškim životom, svakoga dana kilometrima noseći mlijeko na svojim plećima, na prodaju, brinući tako o svojim obiteljima.

Film je premijerno prikazan 11.11.2014. u Domu kulture Dražice, u sklopu obilježavanja Martinja, a uskoro će biti prikazan i u Općini Viškovo.

Udruga za kulturu “Ča?”

Kako se bavim spisateljskim radom te održavam književne susrete po dječjim vrtićima, osnovnim I srednjim školama, knjižnicama, pokazala se potreba za osnivanjem udruge. Po uzoru na sve navedeno, Udruga za kulturu “Ča?” osnovana je s ciljem promicanje slobodnog, kreativnog izražavanja i životnih vrijednosti kroz književno, likovno i glazbeno stvaralaštvo, poticanje djece i mladih na smisleno korištenje slobodnog vremena te promicanje čakavštine.

Čakavština u Engleskoj

Bila sam pozvana na Večer poezije “Speakeasy” u Morgans pubu u Margateu u Engleskoj, gdje sam kao posebna gošća predstavila engleskim ljubiteljima književnosti čakavštinu kroz poeziju, koju smo potom preveli i na Engleski. Ovaj način multikulturnog izražavanja engleska je publika zdušno prihvatila. A kako bih zainteresiranoj publici dodatno približila čakavsku kulturu, uslijedilo je glazbeno iznenađenje. Do kraja večeri engleskim su pubom odzvanjali Koktelsi.

Ugošćena sam i u ”Haddon Dene” školi u Kentu, gdje sam predstavila svoj rad te djecu upoznala s hrvatskim jezikom i čakavskin narječjem čitajući i prevodeći bajku “Mucko Bucko na ravne”. Djeca su ovakav način predstavljanja zdušno prihvatila te zainteresirano poslušala savjet o načinu pisanja i naučila kako smišljanje priča i pisanje može biti zabavno. A našlo se vremena i za učenje čakavskog jezika.

A Triesduja je doživjela i svoj nastavak?

Nakon Triesduje koja je ugledala svjetlo dana 2007. Godine, u ožujku 2016. Promoviran je i njen nastavak, „Triesduja 2. Dio“.

Za razliku od prvoga dijela romana, u drugome se poigravam stvarnošću i fikcijom; pojedini su događaji plod su moje mašte, dok neki od likova iz romana stižu iz stvarnog okruženja (moji prijatelji), a neki od njih su čitateljima poznati iz javnoga života: Koktelsi, Šajeta, Alen Vitasović, Mario Lipovšek. Pojavljivanjem tih likova u romanu, dotakla sam se čakavske glazbene scene, a kako bih obuhvatila kulturu Primorsko-goranske županije, neki od likova stižu iz općina riječke okolice te progovaraju o kulturi svoga kraja; primjerice o Halubajskim zvončarima kao nosiocima tradicije Halubja. Također, opisan je i Kont kao glavno mjesto okupljanja današnje mladeži. S obzirom da jezik čuva kulturu, a čakavština jest jezik kojim se govori na području Primorsko-goranske županije, neki od likova su čakavci koji tijekom cijeloga romana govore upravo čakavštinom.

U romanu su opisane razne dogodovštine iz triesduje, proizišle iz kreativnosti tinejdžera željnih akcije, poput light-showa (nasilnog gašenja svjetala u autobusu), vezivanja tuđe kose o dršku sjedala, brisanja ruku o tuđu kosu, provaljivanja tj. nasilnog ulaska u autobus, zaglavljivanja zvonca i time izluđivanja vozača.

Autorica se dotiče pitanja identiteta kao što su homoseksualnost i genetski poremećaj te drugih problematika koje sve češće zaokupljaju današnje tinejdžere, a s ciljem pouke prihvaćanja različistosti.

Triesduja 2. dio ima i humanu crtu. Naime, tinejdžeri iz romana samoinicijativno se organiziraju u humanitarnom radu te se povezuju s udrugama civilnog društva, čime se potiče mlade na isto – aktivizam u civilnom društvu, altruizam i humanitarni rad sa ciljem stvaranja boljeg i lijepšeg svijeta.

Posjetite: www.udrugazakulturuca.hr
Mogućnost narudžbe djela autorice T. Udović: http://udrugazakulturuca.hr/izdana-djela/