Narcisa Potežica | Goce Smilevski: Sestra Sigmunda Freuda

„Sestra Sigmunda Freuda“, autor romana  Goce Smilevski i  odgovornost pojedinca u povijesnom trenutku
                                            

„Sestra Sigmunda Freuda“ (naklada „Fraktura“, Zagreb, 2013.) do sada je prevedena na dvadesetak svjetskih jezika (čak je navedeno da je preveden na 32 jezika). Ovaj roman je napisan 2007.godine  a kasnije ga je autor nadopunjavao, ustvari on piše više verzija, koje onda ponudi prevodiocu, pa je za hrvatsko tržište izašla knjiga u  proširenom izdanju, a s makedonskog u izvanrednom prijevodu  Borislava Pavlovskog (sveučilišnog profesora i voditelja Katedre za makedonsku književnost.
Goce Smilevski, upitan o odnosu istine i povijesti koju pišu pobjednici, kaže da se istina s vremenom zaboravlja, jer nemoguće je sve pamtiti. Postoje stvarne ličnosti i događaji, mnogi važni ljudi koji su uložili svoje živote a nisu utisnuli svoj trag u ono što ostaje. Zato se ponekad „izvuku zaboravljeni ljudi pored upamćenih“, ali je pitanje  koliko su oni stvarno takvi ili su ih „ stvorili ljudi oko njih“,  jer tu je fikcija koju stvara pisac umjetničkog djela.  Prema riječima Smilevskog „historiografija pamti ali i zaboravlja, ona bilježi ali pisac daje osjećaj“.

Značajno je istaknuti da je nakladnička kuća „Fraktura“ poznata što organizira mjesečne tribine sa zajedničkim nazivom „Razotkrivanje“, a roman „Sestra Sigmunda Freuda“ koji je napisao Goce Smilevski u pravom je  smislu riječi posebno razotkrivanje i to razotkrivanje privatnog, obiteljskog  života i manje poznatih trenutaka iz biografije Sigmunda Freuda, poznatog neurologa i psihoanalitičara židovskog podrijetla. Mladi Makedonac napisao je  priču koja je oduševila europske čitatelje jer svjedoči o sjaju i bijedi jedne epohe  govoreći o životu u sjeni velikog brata.

Sigmund Freud kao znanstvenik svojim novim teorijama s područja psihoanalize  promijenio je svijet. Rođen je u mjestu Pribor  (tada Freiberg) u Češkoj 6. svibnja 1856., umro je u Londonu 23. rujna 1939. Kada je Freudu bilo četiri godine s roditeljima se seli u Beč, jer očev posao trgovine vunom više nije bio isplativ. Još dok je bio dijete roditelji su uočili kako je mali Sigmund izrazito bistro dijete, majka ga je osobito voljela i vjerovala da će postati veliki čovjek te je stoga uživao i poseban status unutar obitelji. Iako su živjeli u malenom stanu sa sedmero djece Sigmund je imao vlastitu sobu i uljnu svjetiljku dok su ostala djeca u obitelji za rasvjetu pri učenju koristila svijeće i imala zajedničku spavaonicu. Kao dijete maštao je o tome da postane general ili ministar, ali kako je bio Židov nije mu bilo dopušteno baviti se bilo kakvim zanimanjem osim medicinskog ili pravnog. Kao liječnik i poznati znanstvenik koji je utemeljio psihoanalizu i napisao brojna djela o tumačenju snova i utjecaju seksuanosti ličnost,  time promjenivši dosadašnje stavove,  već za života stekao je veliku slavu. Na Tribini  „Razotkrivanje“ u sklopu Festivala svjetske književnosti bilo je razgovora o povijesnim istinama, stvarnim činjenicama u odnosu na  književnost, o književnoj slobodi, o događanjima koji su opisani u književnosti, pa su na taj način otrgniti iz zaborava, a upućeno je pitanje o svrsi književnog stvaralaštva.  Naime  djelo Goca Smilevskog  osniva se na paradoksalnoj činjenici, velikom odstupanju od očekivanog! Naime Sigmund Freud kao liječnik trebao bi biti humanist, jer u osnovi njegovo zanimanje je   spašavanje ljudskih života,  ali u jednom periodu njegovog života on se ponašao drugačije. Dolaskom nacista na vlast, u doba progona Židova on zahvaljujući međunarodnom ugledu i poznanstvima, kao svjetski poznat i priznat znanstvenik dobiva priliku da napusti Beč. Pred odlazak u London on  sastavlja na  popis za vizu one koje će povesti sa sobom u Londonu, pa će se tu naći uz ženu, kčerka,   šogorica (ženina sestra), njegov liječnik i dvije služavke, pa čak i pas, ali ne i bilo koja od njegovih četiri sestara. Nažalost  nedugo, po Freudovom odlasku iz Beča, sve četiri sestre velikog Freuda odvedene su u koncetracijski logor Terezin gdje su i pogubljene. Obzirom na ove strašne činjenice neki poštovatelji Sigmunda Freuda taj su  roman dočekali u prvi mah s negodovanjem, jer se govori o mračnim stranama obiteljskih odnosa.

Trećeg dana  Festivala svjetske književnosti, 7. rujna  pred brojnom publikom bio je  organiziran  razgovor Romana Simić Bodrožića s piscem iz Makedonije a prvo pitanje se odnosilo na neobičan fenomen, kako to da jedan  pisac s Balkana za teme svojih romana uzima svjetski poznate ličnosti iz središnje Europe. Na Zapadu, u Europi  to izaziva čuđenje, čak nepovjerenje da pisac s tog područja piše takve knjige. U prvom redu mnogim stranim izdavačima  bio je problem  naći prevodioca s makedonskog na svjetske jezike na koje je roman tiskan, pa se često  prevodilo preko „posrednika“ na primjer na portugalski preko prijevoda s engleskog jezika, a u Brazilu je izadana knjiga  uz pomoć ranijeg talijanskog prijevoda. Goce Smilevski odgovara na stav, kako to,  da kao  pisac iz male Makedonije  poseže za  „svjetskim temama“,  iako  ga je razočarao takav pristup,  po njegovim riječima „cijeli svijet je naša baština, a mi svi to dobro i zlo nasljeđujemo“.

Na pitanje zanimanja Zapada za teme i književnost s naših prostora, Smilevski odgovara da ulazimo u modu s nesrećom - temom rata, a od njega se očekuje da piše o nekoj suvremenoj temi, on tu osjeća prijepor, pa iako je nešto otrgnuto iz  konteksta suvremenosti   smatra da „ distanca približava a bliskost udaljava“.

Neminovno se nametnulo pitanje o njegovom uspjehu i Smilevski priznaje da se tome svatko nada, ali on je to očekivao vremenski mnogo kasnije, naravno da mu je drago, jer rijetko to čovjek doživi, pa parafrizira Andrića da „čovjek dobije uvijek previše ili premalo“.                                                                

U  romanu „Razgovor sa Spinozom“ (2002.) Smilevski govori o  stvarnoj  ličnosti (Baruch de Spinoza,1632-1677, nizozemski filozof, židovskog porijekla) gdje je prikazao Spinozu. O tom velikom filozofu čuo je još u gimnaziji, proučavao njegovu filozofiju, on ga je fascinirao svojim stavom, jer se zbog više istine nije htio svrstati ni u jedno religijsko okruženje a po rođenju je bio Židov. Poslije eskomunikacije nitko mu ne smije prići, pa ga je to dovelo do otuđenja od sredine i potpune samoće. Autor već u  tom romanu isprepliće stvaran život i fikciju stvorenu u svom djelu, a u opisu razgovora  s njim prije smrti - ustvari je to komunikcija između našeg i njegovog vremena.                            

U njegovom trećem romanu „Sestra Sigmunda Freuda“  prikazan je Beč na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, to je doba bogate umjetničke scene. Već na početku svoju životnu priču pripovijeda Adolfina, sestra Sigmunda  Freuda  kroz sjećanja iz djetinjstva i rane mladosti, opisujući odnos s voljenim bratom, a u prvom dijelu  romana opisana je njena smrt u Holokausu.

Evo nekoliko najupečatljivijih događaja o kojima progovara sestra Sigmunda Freuda: „Moj brat još se u djetinjstvu oduševljavao njemačkim duhom,  još nas je tada, svoje sestre, posvetio u tu ljubav. Uvjeravao nas je da je njemački jezik jedini koji u cjelosti može izraziti najviše uzlete ljudske misli, prenio nam je svoju ljubav prema njemačkoj umjetnosti, učio kako biti ponosan  što ipak, iako po krvi Židovi koji žive na austrijskom tlu, pripadamo njemačkoj kulturi. A sada, kad je godinama gledao kako se njemački duh raspada i kako po  najvažnijim plodovima toga duha gaze sami Nijemci, stalno je ponavljao, kao da pokušava uvjeriti samoga sebe, da će to ludilo trajati kratko, i da će njemački duh ponovno zasjati“. (Goce Smilevski, „Sestra Sigmunda Freuda“, str. 13.)

Slikovit je opis njihovog odnosu  prema židovskoj  religiji: “Otac se vraćao iz prodavaonice tek kad bi pao mrak, a i tada, u tome kratkom vremenu koje je provodio s nama, kao da je bio odsutan. Razmijenio bi pokoju riječ s mamom,  pitao je jeli sve u redu s nama, djecom, domom, a potom je uzeo Talmud, i  sjedeći što dalje od drugih, tiho počinjao čitati na hebrejskom,  jeziku koji je za njega bio svet,  a koji nitko od nas djece, nije naučio. Kao i mnogi Židovi u gradu, naši su roditelji dolazeći u Beč odlučili židovstvo prenjeti svojoj djeci samo po krvi, ali ne i preko religije; nadajući se da će tiha asimilacija i očuvanje samo nevidljivih znakova našeg podrijekla – onih koji su u krv –  učiniti da budemo ravnopravni ostalim građanima, dok su oni sami u svojoj vjeri ostajali onako bezglasni kao otac dok je čitao Talmud“.

Kako bi prikazao poznati stav Freuda prema religiji  u romanu u dijalogu  sa sestrom on kaže: „Ti znaš da sam ja odavno napisao da su religije rođene zbog potrebe za utjehom. Utjehom za sve patnje koje nam zadaje život. Utjehom za sva zadovoljstva koja nam je dao život. Utjehom jer je smrt rastanak s bliskima, i sa sobom.  Utjehom što nakon kratkog boravka na zemlji slijedi nepostojanje.“ (str. 302.).    

Dolaskom Nacionalsocijalističke partije, predosjećajući opasnost i doživjevši prva poniženja Adolfina, kada nju i slijepu sestru izvode iz Pratera i  u parku  maltratiraju vojnici,  moli  brata da i njih povede iz zemlje obzirom kada je on zatražio vizu za izlazak iz Austrije, pa ona kaže  „I ni u jednom trenutku nisi pomislio da bi mogao uvrstiti naša imena“(str 16.),  ali evo odgovora:  „ Da je potrebno  da idete, sjetio bih se.  No ovo je samo privremeno, jer su moji prijatelji inzistirali da odem.“ (str. 17.) I dalje objašnjava „Jer ni oni, kao ni vi, ne shvaćate da ova situacija neće trajati dugo, rekao je Sigmund.“ Tako on ostavlja svoje četiri sestre.

S druge strane, njegova sestra opisuje slučaj, kad  su već u logoru Terezin, sreće Židovku Ottlu koja se čak sama prijavila, da kada šalju teretnim vlakom  stotinu djece  u drugi logor, ona ide dobrovoljno s djecom, a putem ih hrabri,  priča im o putovanju koje ih čeka, obečava more, igre na pijesku i plivanje. Dirljivo je kada jedan dječak kaže što ćeon  kad   nezna plivati, a ona ga hrabri riječima  „Naučit ćeš!“  Ali po iskrcavanju iz vagona sve ih vode  u prostoriju s tuševima. „Gledaju u tuševe, ona i djeca. Ona se smiju, konačno će se okupati toplom vodom, s dovoljno vode. Neka od djece pružaju ruke uvis, očekujući mlaz. A tada, umjesto vode iz tuševa, odnekuda se širi otrovni plin.“ (str. 47.).  Ottla  proklinje što je izdržljivija od djece, jer ona sada gleda njihovu smrt, pa na kraju i ona izdiše. Opis ovih posljednjih  trenutaka u logorima smrt kod čitatalja može ostaviti  mučan dojam, ali iako postoji puno romana na temu Holokausta ovi su opisi toliko realistični da je čitatelj duboko potresen i mora  suosjećati sa sudbinom onih koji su nažalost doživjeli okrutan kraj u plinskoj komori. Osim toga ovdje je iznesen primjer žrtvovanja za nekoga koga ova Židovka jedva poznaje (tuđa djeca koje je poučavala), a ne dolazi u obzir da ih ostavi same, dok je eto Sigmund Freud ostavio svoje sestre.

Doduše već slijedeće godine (1939.) on u Londonu umire od karcinoma u 81. godini života, a njegove sestre će tri godine kasnije biti odvedene u logor iz kojeg se više nikada ne vraćaju

Kao što se  više puta napominje ovaj roman  zasnovan je na istinitom događaju, ali u njemu se daje glas  „onim nečujnim“ osobama koje tiho, bez pogovora žive u sjeni poznatih  ljudi,  a žrtve su velikih svjetskih sukoba ili povijesnih nepravdi. Iako se u romanu kao središnja figura pojavljuje Freud ustvari je glavni lik Adolfina Freud, njegova najdraža sestra  - po njegovim riječima „najslađa i najbolja od mojih sestara“. Ona je darovita i osjećajna žena koja je život provela u sjeni.Njene sestre roditelji šalju u Pariz, kako je u to doba bilo uobičajeno da tamo čuvaju djecu u njemačkim obiteljima, no za nju ne kupuju kartu za odlazak, već se ona  žrtvovala  njegujući oca i majku, koja ju je čak maltratirala. Čitav život čezne da se ostvari njena najveća želja – odlazak u Venecijukoji joj je obečao brat, koji tamo odlazi svakog ljeta. Naime Freud ima pet sestara, sve su se udale i imale djecu, a samo Adolfina ostaje u kući, neudata. Budući da ovaj roman daje prikaz života s kraja 19. i početka 20. stoljeća  i tadašnjih  svjetonazora, ona kao neudata bila je „podsmijeh za sredinu, sramota za porodicu“ i ona kao takva je tragična ličnost. Jedan njen nečak čak potencira da je priglupa usidjelica. Iako o svim sestrama postoji gotovo sve  zapisano: kada su se udale i rodile djecu,  o njoj se zna samo datum rođenja i smrti. Dok se na primjer gotovo sve zna o  Freudu, čak trivijalne stvari,  čak je zapisano kada je i gdje  kupovao cigarete. O njegovoj sestri Adolfini ne zna se ništa, a  Smilevski je  rekao „ život joj je obavijen šutnjom“. No upravo njoj pisac daje „glas“ i time  mogućnost da progovara, da priča povijest svoje obitelji i naročito svoj odnos s voljenim  bratom kojeg je obožavala. S druge strane opisuje, da je u mladosti Freud često ponavljao dvije rečenice „Prvo ću pitati mamu „ i „Što će reći mama o tome“(str.77.), a ta njihova majka, jedanaestogodišnjoj Adolfini koja je željna znanja, najviše voli crtati, susreće Klimta, nažalost često govori „Jadne su majke koje imaju kćeri poput trebe“(str.79.) ili dalje  „Bolje bi bilo da te nisam rodila“. Odnos prema njoj  ujedno je i stav toga vremena prema ženskom djetetu, traži da ostavi crtanje i  kao razlog navodi: „Zauvijek će ostati zagledana u neku nacrtanu glupost, umjesto da gleda u one stvari koje mora naučiti sada i koje će joj koristiti kad postane žena - govorila je Sigmundu.“ (str.80.).

Uz sestru i brata, Adolfinu i Sigmunda Freuda u romanu je drugi par Klara i Gustav Klimt. Dok on kao umjetnik ima pocjenjivački stav prema ženama, ima desetak vanbračnih sinova iz različitih usputnih veza, Klara se zalaže za ravnopravnost žena, protestira jer to je doba kada ženinu sudbinu određuje samo muž, a ako kći traži nasljedstvo okolina je proglasi ludom. Klara već u to doba oblači hlače i vozi bicikl, sudjeluje u štrajkovima i na kraju nervno shrvana traži pomoć u bolnici.  U romanu je veći dio posvećen  prikazu tadašnjih psihijatrijskih bolnica koje su ranije nazivali ludnicama. U bečkom sanatoriju Gnijezdo zajedno se liječe prijateljice Klara i Adolfina, koja poslije nesretne ljubavi i gubitka djeteta tamo boravi sedam godina. One više puta govore „Svi normalni ljudi normalni su na isti način, svaki ludi čovjek lud je na svoj način“( str. 169. i 250.)

A kako je roman  ne samo svjedočanstvo jednog povijesnog  razdoblja nego prikazuje i opisuje  život njenih velikana, te neznanih i slabih, ali time i ne i manje važnih sudionika, jer i „slabi imaju svoju snagu“ po riječima Smilevskog, koja može biti „jača od snage moćnih“ i  odražava zbivanja toga doba i tadašnjih odnosa.

Knjiga “ Sestra  Sigmunda Freuda“ – prema riječima Dubravke Ugrešić „Jedna je od najzanimljivijih književnih događaja godine... Važna knjiga... laka za čitanje... provokativna i duboka. Smilevski je izvrstan pisac“.

Nekoliko biografskih podataka o njemu: Goce Smilevski  rođen je u Skopju 1975.godine, studirao na sveučilištu Sv. Kiril i Metodij u Skopju i  na Karlovu sveučilištu u Pragu, gdje je radio kao prodavač staklenih predmeta. Zatim studira na Centralnoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Radio je kao profesor makedonskog jezika u Kavadarcima, a sada je zaposlen u Institutu za makedonsku književnost u Skopju. Napisao je roman „Planet neiskustva“ (2000. godine),   „Razgovor sa Spinozom“ (2002.), koji je u Makedoniji doživio pet izdanja, te je objavljen  i u Sjedinjenim Državama, Poljskoj, Sloveniji, Srbiji i Hrvatskoj. Zatim je 2007. godine napisao  roman „Sestra Sigmunda Freuda“, a  2010. izlazi dopunjeno izdanje. Koliko je svojim djelima skrenuo pažnju na književnoj sceni izvan svoje zemlje najbolji je pokazatelj što je za  književni rad   nagrađen brojnim  nagradama, pa je već za prvi roman  „Razgovor sa Spinozom“ dobio Nagradu Jutarnjeg lista  (proglašen  „Romanom  godine Jutarnjeg lista“). Zatim dobiva  Nagradu austrijskog i makedonskog PEN Centra za dramu „Tri kratka plesna koraka preko granice“, Nagradu Centralnoeuropske inicijative za najboljega europskog pisca do 35 godina i Nagrada za književnost Europske Unije dodijeljena mu je za roman „ Sestra Sigmunda Freuda“.

Neminovno se nametnulo pitanje o njegovom uspjehu, pa Smilevski priznaje da se tome svatko nada, ali on je to očekivao vremenski kasnije, naravno da mu je drago, jer rijetko to čovjek doživi, pa je parafrizirao Andrića da „čovjek dobije uvijek previše ili premalo“.                                                               
                                                      
Mnogi kritičari ga hvale, a na ovitku knjige citira se  The New York Rewiew of Books“ : „Začuđujeće i hrabro... Neočekivano i provokativno... Usuđuje se neku vrstu mračne Freudove biografije, izuzetno kritične prema velikom čovjeku...“

Drugi  kritičar u časopisu El Paris  govori  da je to duboka, inteligentna i odvažno maštovita knjiga, koja „pokazuje kako proza uspijeva postaviti neka temeljna pitanja, kojih se historiografija ne može ili ne usudi prihvatiti“.

Evo još nekoliko kritičkih mišljenja:

„Dragulj od romana. . . duboko potresna knjiga. . . Provokativna priča o ludilu i percepciji. Nezaboravno.”  Publishers Weekly
„Nepokolebljiv pogled na ljubav, smrt, seks, mržnju, depresiju i ludilo.”Booklist  
 “Inovativan i ingeniozan roman koji biografije Freuda i njegove sestre Adol¬fine prepleće s biografijama njihovih suvremenika Gustava i Klare Klimt osvjetljavajući tako povijesni odnos između stvaralačkog čina i nezamislive destrukcije, baš kao i onaj između sudbine muškarca i sudbine žene...”  Shoshana Felman  

Upravo na tragu toga se temeljio razgovor s gostom  – pa  je pisac govorio o povijesnim činjenicama i umjetnosti, stavu i ulozi pisca u tome, razotkrivanju istine i umjetničkog čina. A na osnovi etičkog pitanja o krajnjem cilju ljudskog postojanja Smilevski sugerira da je važan odnos prema drugima, bez obzira na religiona uvjerenja, ostaje naša slobodna odluka, jer čovjek sam sebi sudi, promišlja svoj život i treba imati svoju odgovornost a ne tražiti krivca u nekom povijesnom trenutku.

Mr.sc. Narcisa Potežica