Patnje mladog autora VIII.

UMJETNA INTELIGENCIJA

Piše: Jelena Hrvoj

Ispričati ću vam jednu priču koja za svakog pisca, pa tako i za mene, predstavlja najgoru noćnu moru. Naišla sam na novinski članak u kojem piše kako je roman koji je napisala umjetna inteligencija u Japanu zamalo dobio prestižnu književnu nagradu. Roman napisan od strane kompjutora? Jao.

Svi smo svjesni kako je izgledala evolucija pisane riječi. Sa porastom pismenosti porastao je i broj spisatelja, ali da li je umjetna inteligencija uistinu naša budućnost? Tu dolazi pitanje- u kojoj je mjeri stroj sposoban prenijeti emociju koju prenosi čovjek? Sa druge strane, hoćemo li uskoro biti preplavljeni hrpom jeftinih, umjetnih i bezdušnih knjiga? U članku je napisano kako ipak stroj ne može odraditi posao bez pomoći čovjeka. No kakvog čovjeka? Hoće li uskoro svatko moći skinuti program koji će mu omogućiti da upiše nekoliko riječi, a kompjutor će od njega napraviti pisca? Znam, postavljam mnoga pitanja, ali ne znam kako se drugačije postaviti na ovakvu vijest.


Tehnologija nam služi u mnogim pogledima, ali nas sporo i gotovo neprimjetno zamjenjuje. Stroj je efikasniji, precizniji, potrošan i zamjenjiv. On nema emocija, prohtjeve i prava. A što će se dogoditi kada jednom taj isti stroj zagazi u umjetnost? Zamislite naprimjer situaciju u kojoj kupujete sliku kao poklon. Da, okusila sam to na vlastitoj koži. Ja kao autor moram svoj rad prodati po određenoj cijeni jer tu se nameće kupnja materijala, vrijeme, trud i mašta uloženi u djelo. No većina ljudi radije će otići u neki od trgovačkih lanaca i po znatno jeftinijoj cijeni kupiti sliku koja je replicirana u obliku postera i to u nekoliko tisuća primjeraka. Ta slika je jeftinija, to je istina, ali nije unikat.

Vratimo se sada na književnost. Hoće li pisac kao takav izumrijeti? Biti primoran na korice svojeg romana napisati „unikat“ ili „napisao čovjek“? Na kraju krajeva, hoće li ljudi odlaziti u trgovačke lance kako bi kupili knjigu napisanu od strane kompjutora i platiti je znatno jeftinije nego onu nastalu iz truda i mašte? Ne mogu zamisliti pisca kako stoji na uglu i moli ljude da kupuju knjigu koja dolazi iz kućne radinosti. Ako čovječanstvo kroči tim putem nije nemoguće. To svakodnevno možemo vidjeti u svakom kutku vezano uz svaku nekomercijaliziranu proizvodnju. U kakav položaj to dovodi knjižare i izdavačke kuće? Hoće li biti povoljnija, ta kompjutorska komercijalizacija pisane riječi bez duše ili će svijet biti preplavljen žanrovskim kopijama između kojih nitko neće imati vremena i volje birati?

Na samome kraju ću vas zamoliti da mi odgovorite na najbitnije pitanje - biste li kupili takvu knjigu, napisanu od  stroja bez emocija i mašte?