Patnje mladog autora VI.

(NE)INSPIRACIJA

Piše: Jelena Hrvoj

Inspiracija je čudna biljka. Poznajem autore koji imaju nevjerojatnu disciplinu. Oni sjednu ispred kompjutora, uključe Word i pišu. Većina njih je sposobna prepravljati i nadograđivati svoje tekstove do besvijesti. E pa ljudi moji, ja sam ona druga vrsta.

Svako pisanje i svaki dan započinjem nekim uobičajenim ritualima misleći da će me ta rutina natjerati da se fokusiram na rad. Probudim se rano, skuham kavu i nikada ne uključujem TV prije početka pisanja. Sjednem ispred kompjutora, uključim word, pustim muziku i u međuvremenu popijem kavu. Naravno, ne mogu pisati bez kave, pa treba ustati i skuhati još jednu šalicu. U međuvremenu mi neka pjesma na play listi zapne za uho i srce ne miruje dok ju ne otpjevam i ne odbubnjam ritam.


Pjesma završi zajedno sa mojim vokalno-bubnjarskim solom, ponovo uključim word, pročitam posljednju rečenicu i napišem dvije riječi, kao eno… muha sjedne na rub napola ispijene šalice kave.
Naravno, fokus mi ostaje na muhi i njezinom histeričnom trljanju krila. Otjeram muhu, otvaram Wikipediju i čitam o muhama. Nakon hrpe pročitanih nepotrebnih informacija shvatim da sam popila i drugu šalicu kave.

Pogodite što slijedi?

Da,da…kuham treću šalicu kave i vodim unutarnje bitke između informacija o muhama i činjenice da nisam napisala ni dvije rečenice. Ponovno sjednem i počnem pisati, odlučna kako ću baš danas napisati minimalno deset stranica. Napišem pola stranice i u uho mi zapne lavež pasa. Pogled mi odluta iza zastora, kroz prozor i dolje na ulicu. Klinci kreću u školu i fokus mi odlazi na njihovo bezbrižno glupiranje. Klinci otiđu, ali evo muhe! Zuji mi ispred nosa i hoda preko ekrana. Otjeram muhu i zaključim da bi trebala provjeriti mail. S maila prelazim na facebook i zurim u slike preslatkih mačaka. Dok prelistavam nebrojene slike, javlja mi se prijateljica i piše kako je jučer imala loš dan. Nazovem ju, pričamo o tome što ju je izbacilo iz takta. Shvatim da smo se uvukle u razgovor i uhvatim samu sebe kako kukam o tome da nikako ne mogu uhvatiti vremena za pisanje. Ljuta završavam razgovor i bacam se na pisanje samo kako bi shvatila da sam popila i treću kavi, te da u sebi imam dovoljno kofeina da otrčim maraton, a mozak mi radi na 10000 okretaja. Zatvaram word, gasim muziku i nervozna krenem raditi nešto što će utažiti glad kofeinu.

Većinu dana provedem upravo tako. Ali ipak, ima i onih dana kada u jednom dahu napišem i po trideset stranica bez da trepnem na ijedan zvuk ili kretnju. No većina ih je ipak prožeta hiperaktivnošću i u fokusu na muhi koja trlja krila.