Kristian Novak | Književnik i jezikoslovac

Na mene su utjecali baš svi pisci koje sam ikada čitao, pa čak i oni čija mi se djela nisu svidjela.

Kristian Novak rođen je 1979. u Baden-Badenu u Njemačkoj 1979. Opću gimnaziju završio je u Čakovcu a Pravni fakultet u Zagrebu. Ubrzo je, nakon nekoliko položenih ispita zaključio da taj studij nije za njega te odlučuje upisati germanistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Gotovo istovremeno piše i svoj prvi roman, Obješeni, koji je objavljen 2005. godine u biblioteci Insula, u sklopu inicijative Grada Čakovca da okupi međimurske autore.

Poslijediplomski doktorski studij lingvistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu upisao je 2007., a doktorirao u ožujku 2011. godine s disertacijom na temu višejezičnosti i identitetu pripadnika ilirskoga pokreta. Trenutno radi na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Osim što se bavi pisanjem, od 1998. do 2009. godine bio je standardni reprezentativac Republike Hrvatske u karateu i osvojio nekoliko europskih i svjetskih medalja u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji. Većinu vremena bio je stipendist i kategoriziran kao vrhunski sportaš Hrvatskoga olimpijskog odbora.

Njegov drugi roman „Črna mati zemla“, je 2014.godine, u konkurenciji od 49 pristiglih radova osvojio prestižnu nagradu t-portala za najbolji roman. Uz odgovarajuću plaketu, dobio je i novčanu nagradu u iznosu od 50 tisuća kuna.

Pojava mladog, talentiranog autora čija knjiga je postigla tako velik uspjeh, zaokupila je velik interes šire medijske javnosti.

Posebnost romana je ta što je napisan na međimurskom kajkavskom dijalektu. Unatoč tome uskoro  je preveden na slovenski. Uskoro se očekuje i mađarsko izdanje.

Roman je uvršten u lektiru za 4. razred. gimnazije.

Iz Kristianovog životopisa saznajemo slijedeće: 

Sanja (Kristinanova sestra - op.ur.) je bila ta koja me naučila čitati i pisati, a ako danas imam blagu sklonost morbidnom i jezivom, i to ide na njezin račun. Plašila me naime pričom o tome kako je ona vampir, kako noću drugi vampiri dolijeću na balkon njezine sobe i pitaju za mene. Kad imaš pet godina i puno slobodnoga vremena (vrtića u selu tada nije bilo), takva priča dobije više realnosti no što je možda zavrijedila. Hvala ti, sestro. Samo da znaš, pročitao sam oba tvoja tajna dnevnika. Dobro plašiš, ali loše skrivaš.

Kristiane, čestitam vam na tako uspješnom startu u književne vode. Budući da imate obitelj, otac ste malenog djeteta, kako uspijevate uskladiti sve svoje poslovne i privatne obaveze?

Trenutno jako teško. Pisanje duljih proznih komada zahtijeva kakav-takav red, disciplinu i kontinuirani rad. Tu privilegiju trenutno nemam, pa se krpam, hvatam dijagonale. Ponekad zdvajam, ali sada je obitelj na prvom mjestu i to tako mora biti. Ostaje mi nada da ću uspjeti na vrijeme zgotoviti roman (rok za predaju je u rujnu) i da će ta priča biti barem djelomično onoliko moćna koliko mi je to bila u glavi.


Što je po vašem mišljenju bilo presudno da vaša knjiga Črna mati zemla osvoji tako prestižnu nagradu?

To biste trebali pitati žiri, ali mislim da su odlučivale doista nijanse. Konkurencija je bila vrlo jaka. Moj je roman imao posebnost da je nakon duljeg vremena u prvi plan stavio kajkavski, u dijaloškim dijelovima. Moguće je da je dodjeljivanjem nagrade osobito taj element nagrađen. Međutim, smatram da priča ima još inovativnih i vrijednih aspekata.

Koliko je vama vaše obrazovanje pomoglo u spisateljskom radu?

Pomoglo mi jer sam naučio vrijednost pismenosti te me „prisililo“ da pročitam mnogo knjiga. Samim time sam si, htio – ne htio, kao autor dobio pregled raznolikih pripovjednih tehnika, produbio spoznaje i stekao neke spisateljske i ljudske širine što mi je bilo poticajno za stvaranje moga teksta.  Međutim, podjednako važnim za pisanje smatram radoznalost i samokritičnost. Nisam siguran u kojoj su se mjeri te osobine prenosile ili izgrađivale obrazovanjem u moje vrijeme. Mislim da se situacija u posljednje vrijeme znatno poboljšala.

Koliko vam vremena treba da napišete knjigu?

Čini se da su četiri godine nekakav moj optimum. I čini se da se svaki put uhvatim izazova koji od mene traži doista dugotrajno istraživanje, planiranje, pa na kraju i redigiranje teksta. Pristajem na to. Nitko me bičem ne tjera, a ovako imam nade da ću uspjeti održati koliko-toliko solidnu razinu objavljenih tekstova.

Koliko su naši domaći a koliko strani pisci imali utjecaja na vaš rad? Jeste li o tome ikad razmišljali?

Na mene su utjecali baš svi pisci koje sam ikada čitao, pa čak i oni čija mi se djela nisu svidjela. Teško mogu reći ima li među baš snažnim utjecajima više domaćih ili više stranih. U posljednje vrijeme sam postao pasionirani čitatelj domaće suvremene poezije. Trenutno čitam Darka Šeparovića i Alena Brleka. Njih dvojicu vam od srca preporučujem. Međutim, ne mogu deklarirati u kojoj mjeri ti tekstovi utječu na moju prozu. Ja bih da to bude što više, ali te stvari jednostavno ne idu silom.

Imate li  svog najdražeg pisca?

Imam jedno pedesetak domaćih autora i jedno pedesetak stranih koje bih teško svrstao po redu. Kada bih  danas radio rang-listu, ona bi bila drukčija od jučerašnje ili sutrašnje. Ono što znam sa sigurnošću je da me iz nekoga razloga Ivo Andrić uvijek pokreće kada se nalazim u pripovjedačkom škripcu. Ta lakoća kompleksne naracije je zarazna. Vječna mu hvala i slava!

Jeste li ikada pohađali radionice kreativnog pisanja i što mislite o tom obliku usavršavanja?

Nikada nisam pohađao radionice, ali sasvim sigurno bih to činio da imam vremena. Nedavno je Dorta Jagić u Booksi vodila radionicu pisanja poezije i sjećam se da mi je bilo ko psu žao što ne stignem ići na to. Svakako podržavam takav oblik usavršavanja. U našem se civilizacijskom krugu smatra normalnim da ljudi idu na akademiju za glumu, za likovno stvaralaštvo ili za glazbu. A književnost? Ona dolazi božanskom inspiracijom? Naravno, ali treba raditi na autoru kao mediju da se ta inspiracija pretoči u dobar tekst. Književni rad je u jednom svome dijelu obrt.

Recite nam ukratko svoje iskustvo, koliko je to trebalo od vašeg prvog kontakta s nakladnikom do konačne realizacije knjige?

Dugo. Mislim da govorimo o godinu i pol. Prvo je urednik odbio tekst. Pa ga prihvatio, ali smo još dugo radili na njemu. I to je u redu, na to sam spreman. Čini mi se da pravo pisanje počinje s redigiranjem prve verzije. Naučio sam da odbijanje rukopisa ne mora biti znak da je rukopis loš. Nakladnici često imaju vrlo specifične zahtjeve glede izdavačkih programa. Međutim, isto tako sam uvjeren da velika većina rukopisa koji dolaze urednicima na procjenu nije rezultat krajnjih napora njihovih autora. Treba doista dati sve od sebe, tek tada imamo pravo nadati se najboljem.

U čemu pronalazite inspiraciju za temu svojih knjiga?

Iz vlastitog života, iz tuđih priča. Priče su svuda oko nas, doslovno. Nije svaka priča za svakog autora, sve ovisi o osobnim afinitetima i svjetonazorima. Ali znam da meni iz mjeseca u mjesec raste mapa na računalu pod nazivom „Skice“.

Kako ste se osjećali kad ste saznali da će prema vašem romanu biti snimljen film?

Sve je još u procesu, pa još nemam ni trunku dojma kako će to jednoga dana izgledati. Svakako me ispunilo ponosom jer je to bila potvrda da sam napisao priču koja se otvara prema drugim medijima. Time se i samoj knjizi produljava „život“ u recepciji.

Imate li predčitače, odn. Prve čitače,  do čijeg mišljenja vam je stalo tijekom pisanja knjige?

Svakako. To su moja sestra Sanja, vrlo kritična čitateljica, moj prijatelj Ivan Šurina i moja supruga Mirna. Međutim, njima dajem na čitanje tek kada sam  koliko-toliko zadovoljan tekstom. Ili pak kad sam bespomoćan, kad osjećam da s pričom nešto ne valja, a ne znam točno odrediti što je to. Primiti kritiku je teško, ali je veliki blagoslov imati predčitatelja koji je kritičan i koji zna artikulirati što ga u tekstu smeta.

Na koji način se pripremate za pisanje? Planirate li unaprijed, proučavate tematiku, kontaktirate li osobe koje vam mogu pomoći pri tom istraživačkom radu, ako ga ima?

Krećem u pravilu od nekakvog detalja iz kojeg se nadograđuje priča. To može biti osobina nekog lika, neka dijaloška linija ili samo osnovni osjećaj. Tada određujem što je glavni pokretač radnje, odnosno u kojem se trenutku svijet glavnoga lika „zaljuljao“ i zauvijek promijenio. Definiram što je to što glavni lik želi i tko ili što će ga pokušati spriječiti da do toga dođe. Iz čežnje i sukoba nastaje nekakav kostur priče. Nakon toga idem istraživati ona područja koja se pojavljuju u priči, a za koja nisam stručnjak. Čitam, surfam, pokušavam doći u izravan kontakt s policajcima, socijalnim radnicima, novinarima. Nakon toga kreće raspisivanje prve verzije. To traje godinu, godinu i pol. Nakon toga dugo, dugo redigiranje teksta. 

Zamislite da ste tamo, nevidljiv u sobi kada čitatelji raspravljaju o vama i vašim knjigama. Što ne biste voljeli čuti?

Tišinu. I definitivno ne bih volio da o mom radu sude ljudi koji nisu čitali moje tekstove. To mi se evo upravo događa. Nakon što je Črna mati zemla uvrštena u prijedlog popisa za lektiru u četvrtom razredu srednje, počeli su me razvlačiti po svakakvim portalima, optuživati da promičem vrlo ružne stvari. Moja poruka je – samo pročitajte cijelu knjigu. Zlo jest prikazano na eksplicitan način, ali je jednako eksplicitno iskazan i stav prema njemu.

Obraćaju li vam se često vaši čitatelji? Što kažu?

Često dobivam poruke od čitatelja i to mi je veliki podstrek za daljnji rad. Kažu mi što im znače moji tekstovi, što ih se posebno dojmilo. Isto tako, daju mi do znanja i što im se nije svidjelo. Ako je kritika  konstruktivna,  mogu je ugraditi u daljnje tekstove. Hvala im na tome.

Razgovor pripremila: Sonja Smolec