Između dva otočića obrasla bjelogoričnim tamarisima šareno-ružičastih slanih cvjetova s tisuću sjemenki, na plavo-zelenoj pjeskovitoj livadi prozirnog mora živjela plemenita periska. Opalnosedefasta. Tako su je zvali. Bila je najveća i najatraktivnija školjka u okolici, a i šire. Plemenita periska bila je ujedno i najveći školjkaš Jadranskog mora.
 |
Plemenita periska |
Njezini preci, svi od reda plemeniti, živjeli su na sedimentnim dnima. A ona, jedina preostala, uspravna i ponosna, između dva mala otočića, u livadama morske cvjetnice posidonije. Bila je neodoljivo privlačna s prekrasnom hrapavom ljušturom koja je oblikom podsjećala na izduženu haljinu. Ovakva lepršava i trokutasta, tanka i krhka poput obojena stakla, ukrašena mnogim ljuskastim lamelama, bila je tražena. Toliko da su je zbog prekomjernog vađenja u mnogim područjima potpuno uništili. Njene haljine bile su vrlo traženi suvenir. Jednim je dijelom bila crveno-smeđe-sedefasta, ali svi u okolici, pa i šire, čak i na nekim dalekim morima, poznavali su je kao Opalnosedefastu.
Ponosna Opalnosedefasta bila je itekako svjesna svoje raskoši. Već godinama nije čula ni za jednu školjku iste vrste u svojoj okolici, pa čak ni na najudaljenijim pjeskovitim oazama, obraslim posidonijom prepunom malenih prozirnih mjehurića kamo su redovito išli njeni prijatelji u nadi kako će pronaći nekog sličnog i tako pomoći Opalnosedefastoj.
Na pjeskovitom dnu uokolo Opalnosedefaste prostirale su se livade lelujave posidonije i drugih cvjetnica. Morska svilina, patuljasta svilina i čvorasta morska resa, to su bila pluća mora. Morska oaza bila ih je prepuna. Bile su to prave biljke koje su se prilagodile životu u moru. U njihovim njedrima od predatora skrivali su se mekušci, morski krastavci, rakovi, morskih ježinci svih boja i veličina, i mnoštvo riba. Livade su im bile od iznimne važnosti, tu su se hranili. U toj maloj zajednici sve je vrvjelo životom. Razmnožavalo se, lovilo i skrivalo. Bilo je tu nekoliko vrsta algi, svakojakih školjkaša, spužvi, mahovnjaka, žarnjaka, krednjaka. Gnijezdio bi se ponekad i poneki glavonožac.
Svojim dugim listovima livada posedonije ublažavala je nalet valova i tako sprečavala eroziju dna na kojem je živjela Opalnosedefasta koja je pouzdano znala kako posedonijino korijenje svojim spletom učvršćuje sediment i tako sprečava njegovo odnošenje. Posedonija je skrivala i čuvala njihovu malu zajednicu. Otkako je znala za sebe, Opalnosedefasta se sjećala livade. Sjećala se i svojih roditelja i sestara prije nego što su ih istrgnuli i zauvijek odnijeli. Ona je ostala i dalje živjeti na livadi samo zahvaljujući svojoj iznimnosti. Bila je tada vrlo mala.
- Uf, ufff, u zadnje vrijeme vrlo sporo raste i još se sporije obnavlja. Ah, ni ne cvjeta, što je čini posebno osjetljivom. Bojim se za livadu. Bojim se da će je počupati ovi ogromni brodovi koji se ponekad znaju nasukati na njenim travkama. Aaa, kažu kako je stigla i neka tropska alga - nedavno je filozofirala s račićem Čuvarkućom dok je on trčkarao gore dolje po njenoj raskošnoj haljini.
Opalnosedefasta godinama je mirno rasla u plićaku dubokom tek dva metra.
U prozirnom moru zaštićenom uglatim zaljevom i njegovim uvalama imala je mnoštvo prijatelja koji su je redovito posjećivali iz dana u dan. Razglabala je s njima o svojoj usamljenosti, ugroženosti i bivala sve tužnijom.
U njenu društvu bili su puž Volak i vrtirepka Pirka. Uvijek su se vrzmali u njenoj blizini i veselo čavrljali o svojim dogodovštinama iz dubokih mora. Nasmijavali su je kako bi je odvratili od tužnih misli. Svratila bi i stara hobotnica Osmokraka, frkćući i vitlajući svojim krakovima podigla bi oblake pijeska s dna i s njim nestala u travi ljuljalici.
Ponosno uspravna i svojim užim dijelom zabodena u meku podlogu posebnim čvrstim svilenkastim nitima, Opalnosedefasta nije mogla nikamo otići, bila je vezana za dno. Za razliku od svoje prijateljice Jakobove kapice, školjke lepeze koja je znala doplivati kad bi Volak odpuzao. Lepezasta je bila školjka koja pliva. Naglim otvaranjem i zatvaranjem ljuštura stvarala je potisak. Iako je živjela na većim dubinama, znala je doplivati u posjet Opalnosedefastoj.
Tog jutra u ranu zoru iznenada do nje dojuriše zadihani Volak i treptava Pirka. Za njima je oprezno plivala Jakobova kapica na pristojnoj razdaljini, da je ne vidi Volak. Ipak je on bio njen neprijatelj, ali iz nekog je razloga iz daljine ponekad uvažavao njenu prisutnost. Počeše se okupljati. Doplivalo je nekoliko fratara i poneka znatiželjna kinezica u svim bojama odlutala iz svog jata koje je, ne osvrćući se za njom, nastavilo svojim putem. Ali tu je i ozbiljni dlakavi crveno-smeđi kosmeč obrastao travom. I on je došao čuti najnovije vijesti. Smjestiše se na pješčano dno, u krug oko Opalnosedefaste, znatiželjno iščekujući što Volak i Pirka imaju za reći. Volak je sa strane s Pirkom vodio raspravu oko nečeg što ostalim sudionicima ovog malog skupa nije bilo jasno. Na kraju se dogovoriše pa Volak počne.
Opalnosedefasta je pomno pratila njihovo plivanje i slušala ovaj čudan skup i njihovo višeglasje, jer sve je govorilo o njoj, njenoj vrsti i njenim prijateljima koje već godinama nije srela u svom malom moru iz kojeg nije mogla otići. Bila je danima zabrinuta i zbog velike koče koja je preksinoć bacila mreže, ulovila nekoliko njenih prijatelja koji se nisu stigli skriti. Ovi ovdje preživjeli bili su svi njeni prijatelji, oni su bili njene peraje i njene oči i uši. Samo je zahvaljujući njima mogla saznati živi li igdje još ijedna periska i ima li nade za njenu vrstu. Skup je galamio, raspravljao. Volak gotovo da se nije ni čuo.
- Da čujem! - progovori Opalnosedefasta
- Draga Opalnosedefasta, napokon je vađenje periske zakonom zabranjeno! - graknuše svi u jedan glas. - Uvrštena si u ugrožene životinjske vrste i zakonom zaštićena... - nadglasa ih Volak.
- Čuli smo. Ali nismo vidjeli - doda žalosno
- Kažu nam Meduze kako u nekoliko zaljeva još postoje nešto brojnija naselja, dok se na drugim mjestima nailazi na rijetke primjerke. Baš kao i ti, i one tamo žive same. I nepomičneee...... - još tužnije završi Pirka.
Opalnosedefasta se rastužila jer je njihova priča potvrdila njene sumnje kako nadaleko nema prijatelja svoje vrste. To primijeti račić Čuvarkuća.
- Nemoj biti tužna. Imaš nas, a mi te ne damo. Ne damo te, evo ja ću te čuvati, svi ćemo te čuvati.... - reče joj Čuvarkuća. - Ne damo te, Opalnosedefasta, nitko te ne smije uloviti... - vikali su svi u glas.
Vikao je s njima i sićušni račić Čuvarkuća iz sveg glasa pretrčavajući hrapavi hrbat Opalnosedefaste uzduž i poprijeko. Svi se odjednom gromoglasno nasmijaše u jedan glas, jer je to Čuvarkući bilo jako važno. Da netko ulovi perisku? Posljednju na njihovoj morskoj livadi. Nitko od njih to nije smio dopustiti. S Opalnosedefastom i on bi izgubio svoj jedini dom, a oni svoju najbolju prijateljicu.
~ Valentina Vukman Zelić – iz zbirke "Usudi se željeti", 2016
Ponosna Opalnosedefasta bila je itekako svjesna svoje raskoši. Već godinama nije čula ni za jednu školjku iste vrste u svojoj okolici, pa čak ni na najudaljenijim pjeskovitim oazama, obraslim posidonijom prepunom malenih prozirnih mjehurića kamo su redovito išli njeni prijatelji u nadi kako će pronaći nekog sličnog i tako pomoći Opalnosedefastoj.
Na pjeskovitom dnu uokolo Opalnosedefaste prostirale su se livade lelujave posidonije i drugih cvjetnica. Morska svilina, patuljasta svilina i čvorasta morska resa, to su bila pluća mora. Morska oaza bila ih je prepuna. Bile su to prave biljke koje su se prilagodile životu u moru. U njihovim njedrima od predatora skrivali su se mekušci, morski krastavci, rakovi, morskih ježinci svih boja i veličina, i mnoštvo riba. Livade su im bile od iznimne važnosti, tu su se hranili. U toj maloj zajednici sve je vrvjelo životom. Razmnožavalo se, lovilo i skrivalo. Bilo je tu nekoliko vrsta algi, svakojakih školjkaša, spužvi, mahovnjaka, žarnjaka, krednjaka. Gnijezdio bi se ponekad i poneki glavonožac.
Svojim dugim listovima livada posedonije ublažavala je nalet valova i tako sprečavala eroziju dna na kojem je živjela Opalnosedefasta koja je pouzdano znala kako posedonijino korijenje svojim spletom učvršćuje sediment i tako sprečava njegovo odnošenje. Posedonija je skrivala i čuvala njihovu malu zajednicu. Otkako je znala za sebe, Opalnosedefasta se sjećala livade. Sjećala se i svojih roditelja i sestara prije nego što su ih istrgnuli i zauvijek odnijeli. Ona je ostala i dalje živjeti na livadi samo zahvaljujući svojoj iznimnosti. Bila je tada vrlo mala.
- Uf, ufff, u zadnje vrijeme vrlo sporo raste i još se sporije obnavlja. Ah, ni ne cvjeta, što je čini posebno osjetljivom. Bojim se za livadu. Bojim se da će je počupati ovi ogromni brodovi koji se ponekad znaju nasukati na njenim travkama. Aaa, kažu kako je stigla i neka tropska alga - nedavno je filozofirala s račićem Čuvarkućom dok je on trčkarao gore dolje po njenoj raskošnoj haljini.
Opalnosedefasta godinama je mirno rasla u plićaku dubokom tek dva metra.
U prozirnom moru zaštićenom uglatim zaljevom i njegovim uvalama imala je mnoštvo prijatelja koji su je redovito posjećivali iz dana u dan. Razglabala je s njima o svojoj usamljenosti, ugroženosti i bivala sve tužnijom.
U njenu društvu bili su puž Volak i vrtirepka Pirka. Uvijek su se vrzmali u njenoj blizini i veselo čavrljali o svojim dogodovštinama iz dubokih mora. Nasmijavali su je kako bi je odvratili od tužnih misli. Svratila bi i stara hobotnica Osmokraka, frkćući i vitlajući svojim krakovima podigla bi oblake pijeska s dna i s njim nestala u travi ljuljalici.
Ponosno uspravna i svojim užim dijelom zabodena u meku podlogu posebnim čvrstim svilenkastim nitima, Opalnosedefasta nije mogla nikamo otići, bila je vezana za dno. Za razliku od svoje prijateljice Jakobove kapice, školjke lepeze koja je znala doplivati kad bi Volak odpuzao. Lepezasta je bila školjka koja pliva. Naglim otvaranjem i zatvaranjem ljuštura stvarala je potisak. Iako je živjela na većim dubinama, znala je doplivati u posjet Opalnosedefastoj.
Tog jutra u ranu zoru iznenada do nje dojuriše zadihani Volak i treptava Pirka. Za njima je oprezno plivala Jakobova kapica na pristojnoj razdaljini, da je ne vidi Volak. Ipak je on bio njen neprijatelj, ali iz nekog je razloga iz daljine ponekad uvažavao njenu prisutnost. Počeše se okupljati. Doplivalo je nekoliko fratara i poneka znatiželjna kinezica u svim bojama odlutala iz svog jata koje je, ne osvrćući se za njom, nastavilo svojim putem. Ali tu je i ozbiljni dlakavi crveno-smeđi kosmeč obrastao travom. I on je došao čuti najnovije vijesti. Smjestiše se na pješčano dno, u krug oko Opalnosedefaste, znatiželjno iščekujući što Volak i Pirka imaju za reći. Volak je sa strane s Pirkom vodio raspravu oko nečeg što ostalim sudionicima ovog malog skupa nije bilo jasno. Na kraju se dogovoriše pa Volak počne.
Opalnosedefasta je pomno pratila njihovo plivanje i slušala ovaj čudan skup i njihovo višeglasje, jer sve je govorilo o njoj, njenoj vrsti i njenim prijateljima koje već godinama nije srela u svom malom moru iz kojeg nije mogla otići. Bila je danima zabrinuta i zbog velike koče koja je preksinoć bacila mreže, ulovila nekoliko njenih prijatelja koji se nisu stigli skriti. Ovi ovdje preživjeli bili su svi njeni prijatelji, oni su bili njene peraje i njene oči i uši. Samo je zahvaljujući njima mogla saznati živi li igdje još ijedna periska i ima li nade za njenu vrstu. Skup je galamio, raspravljao. Volak gotovo da se nije ni čuo.
- Da čujem! - progovori Opalnosedefasta
- Draga Opalnosedefasta, napokon je vađenje periske zakonom zabranjeno! - graknuše svi u jedan glas. - Uvrštena si u ugrožene životinjske vrste i zakonom zaštićena... - nadglasa ih Volak.
- Čuli smo. Ali nismo vidjeli - doda žalosno
- Kažu nam Meduze kako u nekoliko zaljeva još postoje nešto brojnija naselja, dok se na drugim mjestima nailazi na rijetke primjerke. Baš kao i ti, i one tamo žive same. I nepomičneee...... - još tužnije završi Pirka.
Opalnosedefasta se rastužila jer je njihova priča potvrdila njene sumnje kako nadaleko nema prijatelja svoje vrste. To primijeti račić Čuvarkuća.
- Nemoj biti tužna. Imaš nas, a mi te ne damo. Ne damo te, evo ja ću te čuvati, svi ćemo te čuvati.... - reče joj Čuvarkuća. - Ne damo te, Opalnosedefasta, nitko te ne smije uloviti... - vikali su svi u glas.
Vikao je s njima i sićušni račić Čuvarkuća iz sveg glasa pretrčavajući hrapavi hrbat Opalnosedefaste uzduž i poprijeko. Svi se odjednom gromoglasno nasmijaše u jedan glas, jer je to Čuvarkući bilo jako važno. Da netko ulovi perisku? Posljednju na njihovoj morskoj livadi. Nitko od njih to nije smio dopustiti. S Opalnosedefastom i on bi izgubio svoj jedini dom, a oni svoju najbolju prijateljicu.
~ Valentina Vukman Zelić – iz zbirke "Usudi se željeti", 2016
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.