četvrtak, 31. ožujka 2016.

Mateja Jurčević dobitnica nagrade "Goran za mlade pjesnike"

Moje je mišljenje da se kvalitetni tekstovi uvijek nekako mogu objaviti, a natječaji su možda najjednostavniji način za to. Ima ih sasvim dovoljno. Problem je u tome što svi mi mislimo da je upravo naš tekst kvalitetan, iako to ne mora biti, i svi nekako nastojimo okriviti drugoga za ono što je možda naš propust. Ako dobijete odbijenicu od čitavog niza izdavača, probajte se okrenuti vlastitom tekstu, a ne još jednom izdavaču.

Postojale su faze u kojima bih pronalazila nove hobije, stvarala nove planove, ali svi bi oni ubrzo propali i ja bih se vratila onome što nikada u meni nije prolazilo i za što interes nikada nije zamro - pisanoj riječi.


Mateja Jurčević rođena je 17. rujna 1995. u Vinkovcima. Prva četiri razreda osnovne škole završilaje  u Novim Mikanovcima, a više razrede u Vođincima. Pohađala je Gimnaziju Matije Antuna Reljkovića u Vinkovcima. Trenutno studira komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Zašto i kada ste počeli pisati?

Poeziju sam počela stvarati spontano, ne misleći da je ono što nastaje tvorevina koja ima svoju vrijednost. Moje prve pjesme nastale su prije mojih prvih slova, one su se javile i posložile u mislima, ali ih nisam znala fiksirati na papir. Imala sam sedam godina i tek sam krenula u školu pa mi je pisanje bilo nepoznanica, novina i vještina koju je tek trebalo svladati, ali poseban ritam koji je bio u meni dok sam slušala pjesme i brojalice koje je po zadatku u školi učio moj brat, kao i one koje mi je čitala mama, ostavio je u meni trag i želju da i sama stvorim nešto što bi bilo tako melodiozno. Dobar je ritam  u meni uvijek budio užitak pa je taj element i danas najvažniji u mojoj poeziji.

Studirate komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Jeste li oduvijek znali što želite studirati. Je li odluka bila laka?

Oduvijek sam znala. Ništa drugo nije me moglo zaokupiti kao književnost. Postojale su faze u kojima bih pronalazila nove hobije, stvarala nove planove, ali svi bi oni ubrzo propali i ja bih se vratila onome što nikada u meni nije prolazilo i za što interes nikada nije zamro - pisanoj riječi. Bilo je, naravno, pri upisu na fakultet, nedoumica oko toga trebam li upisati nešto deficitarnije, ali ljubav je (krajnje patetično rečeno) pobijedila.

Da li se bavite još nečime osim pisanjem? Imate kakav hobi?

Ne bavim se ničim drugim i ništa me drugo pretjerano ne zanima. Pokušavala sam se baviti glazbom, plesom, botanikom i još mnogočim, ali svi su ti pothvati propali za najviše par mjeseci.

Slušate li glazbu dok pišete ili više volite potpunu tišinu?

Dok pišem, kao i većina drugih autora, izoliram se potpuno od svih vanjskih utjecaja koji mogu omesti taj proces. Tako da glazba ne dolazi u obzir i to zato što je ona u stanju pobuditi “višak emocija” koje, ukoliko autor nije dovoljno profiliran da ih sve jasno rasporedi i uobliči, čine pjesmu izljevom prenaglašenih, općepoznatih osjećaja, a ne umjetničkom tvorevinom.

Opišite nam gdje najčešće pišete. Da li je to neki poseban kutak kod kuće i da li možda nekad kad vam je potreban mir da bi se mogli usredotočiti na svoj rad odlazite pisati na neka druga mjesta, na primjer u knjižnicu?

Uvijek pišem za računalom. Manje je poetično od papira, ali je puno praktičnije, ne morate bez kraja i konca brisati ili križati stihove niti se kasnije mučiti da ih pročitate. Često sam u svojoj sobi za radnim stolom, još sam češće negdje na ulici ili u bilo kojoj drugoj situaciji koja nije povoljna za pisanje. Tada tipkam ideje u mobitel i kasnije ih uobličujem. Kod mene nije moguće da nešto nastane u trenutku i da takvo i ostane. Pisanje poezije, za mene, ozbiljan je i složen proces, a manje “mana s neba”, premda i toga ima. Inspiraciju kao onaj “genijalni trenutak” nikada ne smijemo u potpunosti odbaciti.

O kojim temama najviše volite pisati kada pišete pjesme?

O: Uvijek pišem o pojedincu, o njegovom svijetu i o njegovom odnosu sa svijetom. Tema i svrha u mojoj poeziji vrlo se često poklapaju, riječ je o dijalogu između “zaraćenih” strana, uspostavi kontakta i iskonskoj težnji čovjeka da u svijetu pobijedi ljudskost i naivna dobrota. Moje će se preokupacije možda s vremenom mijenjati, ali trenutno je ovako. 

Osim poezije pišete još nešto?

Pokušavala sam pisati prozu i uvidjela da mi ne ide pa sam to područje odlučila prepustiti onima koji su za to i nadareni.

Kakve žanrove volite čitati?

Najviše čitam poeziju. U odnosu na nju moje čitanje proze gotovo je zanemarivo. To možda objašnjava i činjenicu da mi prozni govor nije svojstven. Kada je riječ o lirici, nemam žanrovskih ograničenja ni preferencija - čitam apsolutno sve.

Koliko vam je čitanje knjiga pomoglo, odnosno potaklo vas na pisanje?

Čemu perfekt? Čitanje knjiga uvijek iznova potiče na pisanje. Dovoljno je uhvatiti se za jednu riječ ili sintagmu, ostati njome zatečen te onda na njoj izgraditi nešto posve novo i jedinstveno.

Na središnjoj manifestaciji 53. Goranova proljeća u Domu kulture u Lukovdolu uručena vam je nagrada "Goran za mlade pjesnike" U obrazloženju nagrade prosudbeno povjerenstvo ocijenilo je kako je vaš rukopis radnoga naslova "Paranoja" odlikuje neobična konceptualna uređenost te snažna načitanost uz tako dobrodošlu, a mladim pjesnicima ne suviše pripadajuću, jezičnu eleganciju. Kako reagirate na negativne kritike?

Još uvijek vrlo djetinjasto. Nekada sam puno teže podnosila negativnu kritiku, ali u tom sam pogledu napredovala i postala svjesnija njezina pozitivnog učinka. Do sada, svaka mi je takva kritika pomogla u razvoju pisanja, koliko god ona ispočetka bila bolna ili pogađala ego.  Onaj tko upućuje negativnu kritiku najčešće ne misli da je autor izgubljen slučaj, već da mu je potrebno usmjerenje.

Svjesni smo koliko se teško rukopisom probiti na književnu scenu, a pogotovo ako je autor neafirmiran i nepoznat izdavačima. Pobjednica ste natječaja "Goran za mlade pjesnike", a nagrada je objavljivanje prve knjige pjesama. Koliko ste dugo pripremali pjesme za taj natječaj i koliko Vam znači ta nagrada?

Zbirku sam pisala šest mjeseci, relativno kratko. Nastala je iz potrebe za samodiscipliniranjem i usustavljivanjem dosad naučenih pjesničkih vještina. To je jedna “zanatska” zbirka. Pjesme u njoj daleko su više upućene na svoju formu nego na svoj sadržaj. Natječaj “Goran za mlade pjesnike” pomogao mi je utoliko što se rukopis, kao i svugdje, morao poslati do određenog datuma pa nije bilo previše vremena za vrludanje, premišljanje i čekanje inspiracije. Sada kada je nagrada tu, osjećam da je posao dobro obavljen, ali i da me tek čeka pravo kritičko suočavanje s vlastitim tekstovima.

Kako je reagirala vaša obitelj, prijatelji, profesori, kad su čuli da ste pobjednica natječaja "Goran za mlade pjesnike"?

Puno bolje od mene. Svima je, naravno, drago. Za razliku od njih, ja sam odmah počela razmišljati o tome što bi trebalo mijenjati u rukopisu te koji su mu nedostaci.

Što vaša obitelj misli o vašem pisanju? Da li vas podupire ili smatra da je to čisto gubljenje vremena?

Moja je obitelj uvijek uz mene. Često ne razumiju što pišem, ali bezrezervno me podupiru. To je sasvim dovoljno, potiče samopouzdanje i daje snagu za daljnji rad.

Ovo se pitanje odnosi na domaću književnu scenu i izdavače. Stvari ne idu uvijek svojim tokom i onako kako smo zamislili. Autor napiše knjigu, dijeli ga samo korak da rukopis ugleda svijetlo dana, a onda slijede odbijenice izdavača i ne odgovaranje na e-mailove. Jeste li se i vi susretali s ovim problemom?

Nisam se susretala s tim problemom jer sve do sada i nisam nigdje slala svoje pjesme, ali poznajem pojedine mlade autore koji sve to ističu s velikom gorčinom. Moje je mišljenje da se kvalitetni tekstovi uvijek nekako mogu objaviti, a natječaji su možda najjednostavniji način za to. Ima ih sasvim dovoljno. Problem je u tome što svi mi mislimo da je upravo naš tekst kvalitetan, iako to ne mora biti, i svi nekako nastojimo okriviti drugoga za ono što je možda naš propust. Ako dobijete odbijenicu od čitavog niza izdavača, probajte se okrenuti vlastitom tekstu, a ne još jednom izdavaču.

Kojeg književnika ili književnicu biste rado pozvali na ručak (večeru) i razgovor?

Danijela Dragojevića -ali on se, kažu, ne odaziva na takve pozive.

Ili Stipu Odaka - ali on je trenutno u Belgiji.

Ili Slavka Mihalića - ali ta je mogućnost umrla 2007.

Ovo zanima mnoge mlade pisce koji počinju ili već pišu. Koji biste savjet dali mladim piscima kako, zašto i o čemu pisati?

Pa ne bih Vam znala odgovoriti na pitanje zašto pisati. Svijet se ne mijenja poezijom, ako ste to planirali. Ono što književnost može donijeti u život, a zbog toga bi se možda isplatilo početi pisati, jesu novi ljudi i među tim novim ljudima ima i onih koji su dobri i koje bi vrijedilo zadržati. Ali to vrijedi samo ukoliko ste filantrop i u slobodno vrijeme “skupljate” ljude kao, primjerice, ja. Kada bi postojao neki dekalog za pisce, imao bi samo jednu zapovijed napisanu deset puta kako je mi mladi autori nikada ne bismo zaboravili - Čitati, čitati, čitati... To ste sigurno nebrojeno puta čuli, ali najveće su istine uvijek vrlo jednostavne.

Što čitatelje/spisatelje po vašem mišljenju zapravo privlači stranoj književnosti?

Mislim da je ovo pitanje puno pogodnije za raspravu o čitatelju nego o autoru. Autori, barem oni koji nešto vrijede, trebali bi relativno podjednako pratiti i domaću i stranu književnost. Čitatelji koji sami ne stvaraju ipak su jedna druga skupina kojoj ne možemo pristupiti posve jednako, njih zanima isključivo konzumiranje književnosti. O tipu čitatelja ovisi hoće li posegnuti za domaćim ili stranim štivom te hoće li prevagnuti kvaliteta teksta ili njegova popularnost (premda bi idealno bilo da se ove dvije kategorije poklope). Mi smo relativno mala književna scena  pa činjenicu da se više čita strana književnost objašnjavam čitateljskom potrebom za širim izborom koji nude neke druge književnosti.

Šta mislite kakva je budućnost čitanja/pisanja?

Ni lošija ni bolja nego što je bila prije pedeset, sto ili dvjesto godina. Suprotno uvriježenom mišljenju, ne vjerujem da je ovo “mračno doba” književnosti, mi smo uvijek pod istom neonskom lampom i uvijek ima mušica (neka se pisci i čitatelji ne uvrijede) koje su privučene tim svjetlom.

Podijelite s nama jednu pjesmu iz vašeg nagrađenog rukopisa "Paranoja".

Mateja Jurčević:

ostavština

dvadeset peti kolovoz godine Gospodnje zapis je oštećen na ovome dijelu predragi prebijeli brate došao si ovamo voljom neprisebnog kanona vrt se okopava za život jestvinama ne za hum tvojim vitkim rukama djelo ti je nerazumno oni se kreću u parkovima vrte se oko osi vlastite i tuđe susreću se  jer je nužnost mjesta i vremena protok ljudstva ne boj se ni s jedne se zgrade ne vide tvoja leđa nitko nepoznat neće ti ukrasti ključnu kost prije nego stigneš do vrata svoga doma na bijelom jeziku ostavljam ti bukove grane kada pomisliš da su nesnosne urote koje te traže ukrsti dva debla i broji pukotine na raspetoj prizmi


Gdje vas možemo čitati u virtualnom svijetu?

Ne objavljujem poeziju na internetu, nema me u virtualnom svijetu.

Sa Matejom Jurčević razgovarao Kruno Šafranić.

Nema komentara :

Objavi komentar