Velike frezije - Autor fotografije:
SplutterBug - Flickr
|
U zaumlje me vodi, neprohodne Tatre.
U prekoljeno srce, ognjište plamno,
Gdje metafore više ne pale žive vatre.
Samo me otmi od svijeta; dobaci uže,
Da nađem izlaz iz kuće Tristana Tzare.
Pa starinski lelujam, udišem lahor kroz ruže,
U tankoćutne rime roneć' k'o u bunare.
Vodi me, ako poziv nađe tvoju adresu,
Jer sve se smanjuje već, prelazeći u sivo.
Jastuci s užeglim perjem se ne natresu,
Dok živimo na rate, tužno, neprihvatljivo.
Odjednom, ljubav prođe i s njome obilje.
Strahovi za nama idu, tjerajuć' nas u trnje.
Mi, djeca osvajača,pijemo mlijeko kobilje,
Ostavljamo za sobom spaljeno tlo i prnje.
Ne preostade više ništa od zlatna runa,
Ni ograđena vrta, u kome cvatu frezije.
Sjemenku češera vadim, dar krstokljuna,
Za gozbu poraženih na tihodan poezije.
21. ožujka 2016.
Flora Green
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.