Božica Jelušić

GOZBA PORAŽENIH

Velike frezije - Autor fotografije:

SplutterBug - Flickr

Vodi me negdje na toplo i na tamno,
U zaumlje me vodi, neprohodne Tatre.
U prekoljeno srce, ognjište plamno,
Gdje metafore više ne pale žive vatre.

Samo me otmi od svijeta; dobaci uže,
Da nađem izlaz iz kuće Tristana Tzare.
Pa starinski lelujam, udišem lahor kroz ruže,
U tankoćutne rime roneć' k'o u bunare.

Vodi me, ako poziv nađe tvoju adresu,
Jer sve se smanjuje već, prelazeći u sivo.
Jastuci s užeglim perjem se ne natresu,
Dok živimo na rate, tužno, neprihvatljivo.

Odjednom, ljubav prođe i s njome obilje.
Strahovi za nama idu, tjerajuć' nas u trnje.
Mi, djeca osvajača,pijemo mlijeko kobilje,
Ostavljamo za sobom spaljeno tlo i prnje.

Ne preostade više ništa od zlatna runa,
Ni ograđena vrta, u kome cvatu frezije.
Sjemenku češera vadim, dar krstokljuna,
Za gozbu poraženih na tihodan poezije.

21. ožujka 2016.

Flora Green