Skupljam prašinu ispod jezika
sa sisačkih klupa.
Šetnica je tako lijepa i mala,...
kao švedski stol u hotelu s dvije zvjezdice na Jadranu.
Onda pljunem, ono - dam si oduška.
Mada svi znaju da nisam ja pljunula.
Da je Ljubo iz donje Posavine.
Moj grad je lijep, ponosit zatvorenik
svojih žitelja.
Ali žiteljice mijauču; Mi želimo život!
Da nas mačci gledaju bar veljačom.
A mačci opijeni Ožujskim
kunu se u socijalizam ili što već.
Svima treba dati. I podjednako.
Dok nisu njihove fotelje,
umazane spermom u pitanju.
I taj zid će se srušiti.
Kad masa zaglagolji.
I neće.
Jer mase nema u mom gradu.
Odavno raseljeni komentiraju;
Baš mi ih je žao!
Onih što su ostali.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.